— …izuzetno skupa procedura. Lana, danas mi prebaci svoju plaću. Raspitala sam se, taj bi iznos trebao biti sasvim dovoljan.
Sjela sam preko puta nje, osjetivši kako se u meni budi onaj hladni, profesionalni refleks. Nikada nisam od onih koji dižu glas ili se prepiru radi dojma. Više volim činjenice — precizne, provjerljive i neumoljive.
— O kakvom je točno zahvatu riječ? — upitala sam mirno, promatrajući joj pogled koji je nervozno bježao po kuhinji. — Koja je dijagnoza postavljena? Znate čime se bavim, liječnica sam. Dajte mi otpusno pismo, nalaze, preporuke. Sama ću proučiti terapiju. Ako je doista nešto ozbiljno, preko svojih kontakata mogu vas bez troška uputiti najboljim specijalistima u gradu.
Marina Konstantinovna očito nije očekivala takav smjer razgovora. Oči su joj klizile preko ormarića, kao da tamo traži izlaz.
— Ma što ti znaš o tim svojim bolnicama! — odmahnula je rukom. — Te vaše besplatne uputnice… tamo te pokopaju, a da ni prezime ne zapamte! Meni to treba odmah, bez čekanja! Riječ je o… hm… energetskom poremećaju organizma. Stručnjak mi je objasnio da za jačanje imuniteta i stabilizaciju tlaka moram hitno nositi određene plemenite metale i rijetko kamenje u razini glave. To je drevna metoda, znanstveno potvrđena od profesora!
Marko, koji je dotad šutke pratio rasplet, polako je zaklopio prijenosno računalo. Pogled mu je postao težak i prodoran.
Ja sam se samo blago nasmiješila, ne skrivajući ironiju prema tom jeftinom igrokazu.
— Kamenje u razini glave? Marina Konstantinovna, dopustite da vam kao liječnica pojasnim: na ušnim resicama ne postoje nikakve točke dugovječnosti. Tamo su tek hrskavica, masno tkivo i kapilare. Jedini tlak koji dijamanti mogu podići jest onaj kod zavidnih susjeda. Recite, jeste li to pročitali u kakvom besplatnom letku iz pošte ili vam je Petra napokon pokazala svoje nove naušnice?
Svekrva je planula poput suhe trave na iskru. Njezin pomno razrađeni plan počeo se raspadati.
Naime, njezina prijateljica Petra bila je nadaleko poznata po svojim smicalicama. Žena je živjela od spletkarenja i tuđe lakovjernosti. Nedavno je, uz širok osmijeh, pokazivala Marini raskošne dijamantne pužete, hvaleći se kako ih je “izvukla” od snahe lukavim pritiskom.
— Kakve to veze ima s Petrom?! — povisila je ton, gotovo vrišteći i tako se potpuno odala. — Da, njezina su djeca brižna, kupila su joj prekrasne dijamante! I gle čuda, sve su joj tegobe nestale! A moj sin samo otplaćuje beton i zidove, a rođenu majku zaboravio! Ja sam vas podizala, noći probdjela, sve vam dala, a vi sada škrtarite na meni!
Shvativši da sažaljenje ne daje rezultate, Marina je u trenu promijenila taktiku. Ljutnja je nestala, a lice joj se razlilo u pretjerano slatki osmijeh.
— Lanice, dušo moja — zapjevušila je glasom od kojeg zabole zubi. — Ne tražim ja to zbog sebe, ne budi takva. Jučer sam bila kod javnog bilježnika. Odlučila sam obiteljsku vikendicu u Novskoj u potpunosti prepisati na tebe. Marku ti vrtovi ionako ništa ne znače, a ti si vrijedna i temeljita. Danas mi uplatiš plaću za liječenje, a već sljedeći tjedan riješit ćemo papire. Postat ćeš jedina vlasnica imanja!
Zamalo sam prasnula u smijeh. Eto ga — klasična udica kakvu bi Petra smislila. Obećaj brda i doline, izvuci novac, a poslije će se već pronaći razlog: dokumenti su “nestali”, tlak je “skočio”, javni bilježnik “na godišnjem”.
Goran je glasno frknuo, otpijajući gutljaj jakog čaja. Zagledao se kroz prozor u snijeg koji je sve gušće padao, pa mirno progovorio:
— Znate, Marino, podsjetili ste me na jednu priču iz naših dana u autoparku… Imao je tamo jedan mehaničar čudne ambicije… — započeo je, a u njegovu se tonu nazirao nagovještaj pouke koja je tek trebala uslijediti.
