“Četiri godine sedamdeset posto svoje plaće dajem za stan u kojem pravno ne postojim” izgovorila je Marina i naglo iščupala kabel glačala iz utičnice

Nepravedno i bolno: život opljačkan od povjerenja
Priče

– Marina, prebaci mi trideset i pet tisuća eura na karticu. Sutra dospijeva rata kredita – izgovorio je Marko ne odvajajući pogled od zaslona prijenosnog računala, gdje je već satima vodio neku virtualnu bitku s tenkovima.

Marina se ukočila nasred sobe. U ruci je držala glačalo iz kojeg je uz šištanje izlazila para, obavijajući dasku za glačanje tankim bijelim oblakom. Polako ga je vratila na postolje i zagledala se u široka leđa svoga muža, zategnuta pod iznošenom kućnom majicom. Taj mjesečni obred – njegovo ravnodušno “prebaci novac” – ponavljao se već četiri godine. No baš tog kišnog utorka u studenom u njoj je nešto nepovratno puklo.

– Marko – započela je tiho, nastojeći da joj glas ne zadrhti – zar stvarno nemaš ni centa? Prošli tjedan sam potrošila deset tisuća na namirnice, podmirila režije. Od predujma mi je ostalo jedva nešto sitno, a do plaće moram izdržati.

Nezadovoljno je frknuo, skinuo slušalice i okrenuo se na stolcu. Izraz lica bio mu je uvrijeđen, gotovo dječački, kao da mu je netko oteo omiljenu igračku.

– Marina, već smo pričali o tome. Sad je mrtva sezona, nema posla. Živim od provizije, znaš to. Ali banka neće čekati. Mami je već stigla poruka s podsjetnikom. Valjda ne želiš da je zovu zbog duga? Tlak joj je ionako visok.

– Dakle, tvojoj mami je visok tlak, a ja sam valjda tiskara novca? – Marina je naglo iščupala kabel glačala iz utičnice. – Marko, četiri godine otplaćujem taj kredit. Četiri godine sedamdeset posto svoje plaće dajem za stan u kojem pravno ne postojim.

– Opet ista priča! – zakolutao je očima. – Koliko ćemo to još razvlačiti? Stan je na mamu jer kao umirovljenica i radna veteranka ima povoljniju kamatu. Uštedjeli smo gomilu novca. To je za našu obitelj!

– Koju to obitelj? – prišla je prozoru iza kojeg je jesenja kiša nemilosrdno udarala po staklu. – U papirima ovdje postoji samo jedna vlasnica – Vesna Petrovna. A mi smo, zapravo, podstanari koji joj otplaćuju imovinu. Točnije, ja. Jer tvoja “mrtva sezona” traje cijelu godinu.

– Sad mi predbacuješ novac? Postala si sitničava – povisio je ton. – I ja sam dao svoj doprinos! Ja sam renovirao stan, lijepio tapete!

– Tapete kupljene od mog bonusa. Marko, umorna sam. Danas sam bila kod zubara, treba mi krunica. To košta. A ja nemam od čega platiti jer sutra ide rata kredita. Pet godina nosim isti zimski kaput. A tvoja majka se prošli tjedan hvalila novom bundom – jer može štedjeti svoju mirovinu, budući da joj djeca “pomažu” s troškovima stanovanja.

– Ne broj novac moje majke! – skočio je na noge. – To je nisko! Primila nas je u svoj stan, a ti tako…

– Primila nas u stan koji ja plaćam? Kakva velikodušnost.

– Dosta. Ne dramatiziraj. Pošalji novac, ne želim da me sutra bude sram ako banka nazove mamu. I podgrij večeru, gladan sam.

Ponovno je stavio slušalice, jasno dajući do znanja da je rasprava završena. Marina je gledala u njegov potiljak i osjetila kako joj se kroz prsa širi ledena praznina. Ljubav, strpljenje, nada – sve je u jednom trenu ishlapjelo, a zamijenila ih je hladna, bolno jasna spoznaja.

Bez riječi je izašla iz sobe, uzela mobitel i otvorila aplikaciju banke. Na računu je bilo četrdeset tisuća eura. Točno dovoljno za ratu i nešto sitno za hranu. Prst joj je zastao iznad tipke za prijenos.

U tom trenutku prisjetila se jučerašnjeg razgovora koji je sasvim slučajno čula. Vesna Petrovna bila je kod njih na čaju dok je Marina nakratko otišla u trgovinu. Vratila se brže nego što je planirala i, otključavajući vrata što tiše, začula svekrvin glas iz kuhinje. Telefonom je razgovarala sa starijom kćeri, Marininom šogoricom Ivanom.

“Da, Ivana, sve ide po planu. Kredit za stan uredno se otplaćuje. Dobru su obnovu napravili.”

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana