— Da — kratko je potvrdila Ana.
— Jasno mi je. Imala si sreće, Ana. Ne dobije svatko takvo nasljedstvo.
Ta rečenica zaboljela ju je više nego što je očekivala. „Imala si sreće“ — kao da je stan bio nagrada, a ne ono što je ostalo nakon smrti njezinih roditelja. Prešutjela je odgovor, jer nije vjerovala da bi je Vesna uopće razumjela.
Marko se nije uplitao u majčina ispitivanja. Kad bi Ana pokušala načeti temu njezinih sve češćih dolazaka, on bi samo odmahnuo rukom.
— Pa što ako navrati? Sama je, dosadno joj je. Neka dolazi.
— Nije problem u dolascima — tiho bi rekla Ana. — Svaki put razgleda stan kao da radi procjenu.
— Umišljaš si. Ne traži skrivene namjere tamo gdje ih nema.
Nije željela raspravu. Možda doista pretjeruje. Vesna je uvijek bila pristojna, zahvaljivala na kavi, smiješila se. Bilo bi glupo stvarati napetost bez konkretnog razloga.
Nekoliko mjeseci kasnije Markova sestra Ivana objavila je zaruke. Imala je dvadeset i četiri godine, radila je kao menadžerica u manjoj firmi, s prilično skromnom plaćom. Njezin zaručnik Luka bio je zaposlen na gradilištu. Živjeli su zajedno u malom jednosobnom podstanarskom stanu i jedva pokrivali mjesečne troškove.
Vjenčanje je organizirano u malom kafiću, bez pretjeranog luksuza, s tridesetak uzvanika. Vesna je blistala od ponosa, držala zdravice, grlila kćer i jedva suzdržavala suze. Marko je čestitao sestri, a Ana joj je poželjela mir i stabilnost. Večer je protekla u ugodnoj atmosferi i gosti su se razišli tek pred ponoć.
Tjedan dana poslije Vesna je ponovno pokucala na njihova vrata. Ovaj put nije donijela kolače. Lice joj je bilo ozbiljno, a u ruci je nosila veliku torbu. Marko je sjedio na kauču i gledao televiziju, dok je Ana u kuhinji pripremala večeru.
— Marko, Ana, moramo razgovarati — rekla je čim je ušla u dnevni boravak.
Ana je obrisala ruke kuhinjskom krpom i pridružila im se. Vesna je sjela za stol, otvorila torbu i izvadila nekoliko papira. Marko se nagnuo bliže, a Ana je ostala stajati.
— O čemu se radi? — upitala je smireno.
— O Ivani i Luki. Muče ih troškovi stanovanja. Najamnina im uzima gotovo cijelu plaću. Kupnja vlastitog stana za njih je zasad nemoguća.
— To je njihova stvar — oprezno je odgovorila Ana. — Odrasli su ljudi.
— Naravno da jesu. Ali obitelj smo. U obitelji se pomaže.
Riječ „pomaže“ zazvučala je dvosmisleno. Ana je osjetila kako joj se ramena ukočuju.
— I kako točno zamišljate tu pomoć?
Vesna je pogledala najprije sina, zatim snahu, pa razvukla usiljeni osmijeh.
— Vi ovdje imate tri sobe, a živite samo vas dvoje. Realno, prostora je više nego što vam treba.
— Viška? — ponovila je Ana, podižući obrve. — Što želite reći?
— Razmišljala sam… mogli biste ovaj stan zamijeniti za dva manja, jednosobna. Jedan bi bio vaš, drugi Ivanin i Lukin. Svi bi dobili krov nad glavom. Već sam pogledala nekoliko opcija, donijela sam fotografije i podatke.
Izgovorila je to gotovo ležerno, kao da predlaže promjenu boje zavjesa. Ani je trebalo nekoliko sekundi da shvati što zapravo sluša. Zamijeniti stan? Njezin stan?
— Govorite li ozbiljno? — glas joj je zadrhtao.
— Naravno da govorim. Ivana bi napokon imala svoje, vi biste i dalje imali stan. A ako bi ostalo nešto novca nakon prodaje, mogla bih si priuštiti odlazak u toplice, malo srediti zdravlje.
Nastavila je iznositi plan, razrađujući detalje s nevjerojatnom sigurnošću. Kao da se ne radi o Aninoj imovini, nego o zajedničkom obiteljskom fondu.
— Vesna, taj stan je moj — rekla je Ana polako, birajući riječi.
— Pa dobro, tvoj. Ali ti i Marko ste bračni par. U braku je sve zajedničko.
— Nije. Stan sam naslijedila prije nego što smo se vjenčali. To je moja osobna imovina.
— Ma daj, kakve veze ima papir? Živite zajedno, normalno je pomoći bližnjima.
Ana je pogledala prema Marku. Šutio je, zurio u pod, lica napetog i usana stisnutih u tanku crtu.
— Marko, zar ti stvarno nemaš ništa za reći? — upitala je, osjećajući kako joj srce lupa sve brže.
