Ana je na trenutak skrenula pogled prema suprugu.
— Ivane, jesi li ti svjestan što tvoja majka upravo govori?..
Ivan je problijedio; činilo se kao da mu je nestalo krvi iz lica. Oči su mu nemirno lutale s jedne žene na drugu, kao da traži izlaz koji ne postoji.
— Mama, molim te… hajdemo ovo riješiti bez povišenih tonova…
— Što tu ima za raspravljati? — presjekla ga je Katarina oštro. — Ja sam te rodila i odgojila. Tvoja je dužnost pobrinuti se da mi starost bude dostojanstvena. Cijeli život sam ulagale u vas — i u tebe i u Luku. Vrijeme je da mi to vratite. Odlučila sam: uzet ću veću sobu, tamo ima više svjetla. Vas dvoje možete u manju. A ako vam ne odgovara, slobodno potražite nešto drugo.
Ana je zatvorila oči i u sebi polako brojala do deset. Kad ih je ponovno otvorila, glas joj je bio sabran.
— Katarina, ovaj stan pripada meni. Kupila sam ga vlastitim novcem i dijelom sredstava koje su mi roditelji darovali. Ovdje ćemo živjeti Ivan i ja — i nitko više. Uzmite svoje torbe i napustite stan.
Svekrva se podrugljivo nasmijala; smijeh joj je bio rezak i neugodan.
— Znači, tako stoje stvari? Ti ćeš meni naređivati? Zaboravila si tko sam ja? Majka tvoga muža! Da nije bilo mene, ne bi bilo ni njega, ni vašeg braka!
— Mama, smiri se — pokušao je Ivan, ali glas mu je drhtao.
— Ti šuti! — viknula je Katarina prema njemu. — Jesi li ti muškarac ili krpa? Žena ti se popela na glavu, a ti nemaš snage ni riječ izustiti!
Ana je zakoračila naprijed i stala između njih dvoje.
— Dosta je. Posljednji put vas molim: uzmite svoje stvari i izađite. Odmah.
— Ne pada mi na pamet! — Katarina je bijesno lupnula nogom o pod. — Sve sam već isplanirala. Svoj stan prepisujem Luki, a ja se selim ovamo. Ti si sebična i nezahvalna. Starije treba poštovati!
— Poštovanje se zaslužuje, ne iznuđuje — odgovorila je Ana ledenim tonom.
Katarina se naglo okrenula, zgrabila jednu torbu i krenula prema najvećoj sobi.
— Razgovor je završen. Idem raspremiti svoje stvari.
U Ani je nešto puklo. U dva brza koraka sustigla je svekrvu, istrgnula joj torbu iz ruke i bacila je natrag u hodnik.
— Napustite moj stan — rekla je tiho, ali u glasu joj je zazvonio čelik. — Smjesta.
— Ivane! — vrisnula je Katarina. — Gledaš li ti kako se ponaša? Hoćeš li dopustiti da mi se tako obraća?!
Ivan je stajao uz zid, ruku mlitavo spuštenih niz tijelo.
— Mama… možda je stvarno bolje da o svemu razgovaramo neki drugi put… kad se smirimo…
— Neki drugi put? — povisila je ton. — Na čijoj si ti strani?!
— Na mojoj — odgovorila je Ana prije njega. — Ovo je naš dom, naša obitelj. Vi ste ovdje nepozvani gost. Ivane, pomozi majci odnijeti torbe do vrata.
Katarina je teatralno prinijela ruku prsima.
— Joj, srce… Steže me… Tako mi vraćaš, nezahvalnice? A voljela sam te kao vlastitu kćer…
— Prestanite s predstavom — rekla je Ana i širom otvorila ulazna vrata. — Izađite. I ubuduće nemojte dolaziti bez najave.
Svekrva je shvatila da gubi tlo pod nogama. Naglo je zgrabila dvije torbe, a treću je vukla po podu prema izlazu.
— Ivane, ovo ćeš zapamtiti! Ja sam ti majka! Stvarno biraš tu ženu umjesto mene?
Ivan je nijemo promatrao pod, ne usuđujući se podići pogled.
Katarina je zastala na pragu, lica izobličenog od bijesa, a u očima joj je sijevnula prijetnja koja je nagovještavala da ova scena još nije završena.
