Tjedan dana poslije Lana se vratila iz kupovine s neobičnom pričom. Rekla je da je u supermarketu naletjela na Marka. Stajao je pokraj zamrzivača, kolica su mu bila prepuna smrznutih pizza, gotovih jela i vrećica s polugotovom hranom. Izgledao je iscrpljeno, neuredno, podočnjaci tamni, oči zakrvavljene.
— Pitala sam ga kako je — prepričavala je. — Samo je promrmljao da je mama sada stvarno loše, da više ništa ne može sama. Na njemu je sve: kuhanje, čišćenje, posao. Uzeli su neku ženu da pomogne par sati dnevno, ali to ih skupo košta. Kaže da je prodao auto. Na pecanje više i ne pomišlja. Nema vremena ni za što.
Mia je slušala bez prekidanja. U sebi nije pronašla ni trunku zlobe, ali ni sažaljenja. Osjećala je tek tiho olakšanje, kao da joj je s ramena skinut težak teret.
— Pitao je gdje si — dodala je Lana. — Rekao je da mu prenesem: ako se vratiš, sve će biti drukčije.
Mia je polako odmahnula glavom.
— Neće. Jedina je razlika u tome što sada zna koliko je vrijedilo ono što sam radila.
Još tjedan dana kasnije unajmila je malu sobu u staroj zajedničkoj kući, nedaleko od škole. Desetak kvadrata, kuhinja koju dijeli s drugima, prozor okrenut prema dvorištu u kojem golubovi neprestano guguću. Ništa luksuzno, ništa posebno. Ali njezino.
Sjedila je na uskom krevetu i promatrala ogoljene zidove. Na podu je stajao kovčeg — sve što je ponijela sa sobom.
Mobitel je zadrhtao. Nepoznat broj. Poruka: „Mia, ovdje Valentina. Oprosti mi. Nisam shvaćala što činim. Vrati se. Promijenit ću se.“
Pročitala je poruku bez izraza lica. Zatim ju je izbrisala i spustila telefon na prozorsku dasku.
Vani je neka starica prosipala mrvice kruha, a jato golubova sletjelo je u hipu, gurkajući se i glasno šuškajući krilima. Zrak je mirisao na jesen, na vlažan asfalt i ručkove koji su se kuhali u zajedničkoj kuhinji. Nije bilo teškog parfema njezine svekrve ni zadaha stalnih „migrena“. Nije bilo ni Marka, koji nikada nije naučio gledati dalje od sebe.
Otvorila je prozor širom. Hladan zrak zapljusnuo joj je lice. Udahnula je duboko, sve do dna pluća, kao da to čini prvi put.
Prvi put u sedam mjeseci legla je u osam navečer zato što je tako htjela. Ne zato što je bila slomljena od umora, nego zato što je mogla birati. Nitko je nije tresao iz sna da glača košulje. Nitko joj nije prigovarao da nije dala dovoljno. Nitko njezinu blagost nije pretvarao u manu.
Ujutro ju je probudilo sunce. Subota. Nema obaveza. Može ustati, može ostati ležati, može izaći u šetnju. Svaka odluka pripadala je samo njoj.
U kuhinji je susjeda Tamara, žena u pedesetima, stavljala vodu za čaj.
— Hoćeš šalicu? — upitala je.
— Može, hvala.
Sjedile su u tišini. S dvorišta su dopirali zvukovi automobila i nečije svađe. Obično jutro. Tuđe, a ipak njezino.
Kad je ispila čaj, isprala je šalicu i na trenutak se zagledala u svoj odraz u staklu. Blijeda, bez šminke, raščupane kose. Sasvim obična. I napokon slobodna. Živa.
Na usnama joj se pojavio miran, siguran osmijeh.
