Možda bi mogla navratiti i pomoći mi da ih razvrstam? Što ti se svidi, slobodno uzmi i nosi — pokušala je Marija lukavo namamiti snahu k sebi.
— Ma nemojte! Tuđu odjeću ne nosim, a pogotovo ne odjeću neke babe. Imam ja sasvim dovoljno svojih stvari.
— Koga ti to zoveš babom? — uvrijedila se svekrva. — Da znaš, tek sam malo prešla pedesetu i još uvijek izgledam vrlo mladoliko. Svi mi to govore. A osjećam se kao da mi je trideset… pet — zastala je, pa nevoljko dodala: — Dobro, najviše četrdeset. A ti se prema meni ponašaš bez imalo poštovanja. To sam već više puta rekla i svom sinu…
— Naravno, samo vi njemu pričajte! — oštro ju je prekinula Petra. — Zašto biste se uopće pravili skromni? Recite odmah istinu: vi se osjećate kao da vam je osamnaest! Da je stvarno tako, ne biste me stalno gnjavili svojim jadikovkama kako vam nije dobro i kako vam moram pomagati. Ne dolazim k vama. Prekopavajte sami po svojim krpama.
— Petra, ti si bezobrazna i neotesana. Kakav su ti to odgoj dali? Nemaš ni trunke poštovanja prema ženi koja je rodila muškarca kojeg navodno voliš!
— Imam ja poštovanja, itekako. Samo sam navikla govoriti ono što mislim.
Nakon svake takve svađe Marija bi nazvala sina i dugo mu se žalila na svoj usamljeni, tužni život.
A istina je bila da je Petrina svekrva doista živjela sama. Nekoliko godina ranije muž ju je napustio i preselio se kolegici s posla. I to, suprotno onome što bi većina očekivala, ne nekoj mladoj, izazovnoj plavuši. Otišao je ženi malo starijoj od sebe, tihoj, domaćoj, gotovo neprimjetnoj. Po mišljenju bivše supruge, posve bezličnom stvorenju.
Marija dugo nije mogla shvatiti što se dogodilo s njezinim mužem. Čak je otišla u ured u kojem je radio kako bi vidjela tu svoju suparnicu. Htjela je pronaći odgovor na pitanje što je toliko posebno u ženi koja je bila starija i od nje i od njezina muža.
No protivnica se pokazala sasvim običnom. Siva, nezanimljiva mišica koja se ni po čemu nije izdvajala iz gomile. Čak joj ni ruke nisu bile njegovane. Nije imala prekrasnu manikuru koja bi prstima dala profinjen, gotovo vilinski izgled.
Marija je stajala zatečena i potpuno slomljena, uspoređujući vlastitu urednu pojavu i brižno njegovane ruke s onim što je vidjela pred sobom. Nije mogla razumjeti kako toj ženi ne smeta što su joj šake grube, gotovo muške. Kako je ne uznemiruje to što su joj obrve guste i neujednačene, a kosa neuredna, loše obojena i već odavno zrela za posjet frizerskom salonu.
Marija je čitav svoj svjesni život gotovo ljubomorno pazila na izgled, zato ju je taj prizor potpuno izbacio iz ravnoteže.
Iz muževa ureda izašla je kao u magli, kao da ne razumije kamo ide ni što se oko nje događa. U njezinoj se glavi nešto prelomilo.
