Čak je već odredila i koja će soba pripasti njoj.
— A što je u tome loše? — Marko je slegnuo ramenima. — Stan je prostran, bit će mjesta za svakoga.
— Marko, to je moja osobna ostavština. Djed ju je ostavio meni, a ne cijeloj našoj obitelji.
— Opet isto! — planuo je, vidljivo iznerviran. — Kakve to veze ima? Pa mi smo jedno!
— Ne radi se o tome — pokušala je Lana ostati smirena. — Želim sama odlučiti što ću s tim stanom. Možda bih ga iznajmila i imala dodatni prihod. Možda bih ga prodala pa uložila novac u nešto pametno.
— Prodala? — Marku je lice pocrvenjelo. — Ti bi prodala trosobni stan u centru? Jesi li poludjela?
— To je moja odluka!
— Ne, to je naša odluka! — povisio je glas. — Mi smo obitelj! I mama je u pravu, ponašaš se kao sebična osoba.
Lana je odložila nož kojim je rezala povrće i polako se okrenula prema njemu.
— Znaš što? Ako sam već toliko sebična, možda bi za sve bilo najbolje da se sama preselim u djedov stan.
— Kakva je to sad glupost? — Marko ju je zatečeno pogledao.
— Nije glupost. Ostat ću ondje tjedan ili dva. Dovest ću stan u red, pregledati djedove stvari. A ti i ja ćemo se malo odmoriti jedno od drugoga.
Marko nije odgovorio. Samo se naglo okrenuo i otišao u sobu. Vrata su za njim glasno tresnula. Iz druge se prostorije ponovno začulo Vesnino jadikovanje.
Sljedećeg jutra Lana je spakirala najnužnije stvari i otišla. Djedov stan dočekao ju je tišinom i mirisom starih knjiga. Prošla je kroz sobe, a pred očima su joj se redale slike iz djetinjstva, posjeti, čaj, djedov glas i prašina koja je plesala u sunčevim zrakama.
Prvih nekoliko dana provela je čisteći i pregledavajući stvari. Samoća joj je godila. Tišina još više. Nitko joj nije govorio što bi se trebalo kuhati za večeru. Nitko nije prigovarao zbog odjeće koju je odabrala. Nitko nije od jutra do večeri pojačavao televizor do nepodnošljivosti.
Četvrtoga dana zazvonilo je na vratima. Kad je otvorila, pred njom je stajala Vesna Petrović s velikom putnom torbom u ruci.
— Lanice, dušo! — zasjala je svekrva kao da dolazi u spasilačku misiju. — Kako ti je ovdje samoj? Sigurno nemaš ni što jesti, a ni reda nema!
Nije pričekala poziv, nego je odmah ušla u stan.
— Ajme, kakva strahota! — zapljesnula je dlanovima, razgledavajući hodnik. — Ove tapete treba smjesta skinuti! I ovaj linoleum također! Sve je staro, istrošeno, jadno!
— Meni se sviđa — rekla je Lana suho. — Podsjeća me na djeda.
— Uspomene su jedno — kimnula je Vesna Petrović — ali živjeti se mora u normalnim uvjetima. Ne brini, pomoći ću ti. Najprije ću skuhati ručak, a onda ćemo napraviti plan obnove.
— Hvala, nema potrebe — odgovorila je Lana čvrstim glasom. — Mogu sama.
— Ma daj, molim te! Koja bi snaha odbila pomoć svoje svekrve? Pa obitelj smo!
Riječ “obitelj” počela je kod Lane izazivati gotovo fizičku nelagodu.
— Vesna Petrović, došla sam ovamo zato da budem sama. Trebam srediti misli i shvatiti što osjećam.
— Što se tu ima shvaćati? — začudila se svekrva. — Sve je jasno. Uvrijedila si se na Marka pa ga sada želiš kazniti. Ali dosta je toga! Moj sin pati!
Njezin “sinčić” imao je trideset dvije godine, no za Vesnu Petrović zauvijek je ostao dijete kojemu treba zaštita.
— Nisam se uvrijedila — strpljivo je objasnila Lana. — Samo pokušavam razumjeti želim li nastaviti živjeti onako kako sam živjela posljednjih godina.
— Što bi to trebalo značiti? — svekrva je suzila oči.
— Znači da mi je dosta toga da se svaka moja odluka dovodi u pitanje. Da ne mogu raspolagati ni vlastitim nasljedstvom. Da me nazivaju sebičnom samo zato što želim imati nešto svoje i malo prostora za sebe.
Vesna Petrović spustila se na stolicu u hodniku i teatralno se uhvatila za prsa.
— Jao, nije mi dobro! Moji lijekovi! Vode!
Lana joj je donijela čašu vode. Svekrva je otpila nekoliko gutljaja, a zatim ju je pogledala s dubokim prijekorom.
— Do čega smo došli! Ti ćeš mene, staru ženu, otjerati u grob!
— Vesna Petrović, imate pedeset osam godina. Kakva stara žena?
— A što, čovjek smije biti bolestan tek kad prijeđe osamdesetu? — uvrijeđeno je planula. — Imam visok tlak! Bole me zglobovi! Cijeli sam se život oslanjala na vas.
