Porezi i režijski troškovi, govorili su joj, postali su nepodnošljiv teret. Upravo zato im je, objašnjavali su, njezina pomoć bila toliko potrebna.
Lana je otvorila sljedeću snimku. Prosinac. Ista lica. Ovoga puta jedan je muškarac metrom premjeravao pročelje, dok je netko drugi fotografirao prozore. Zatim se prizor promijenio: na verandi se pojavio stol, nekoliko boca i plastične čaše. Ljudi su se smijali, nazdravljali, razgovarali opušteno. Snijeg sa stuba bio je očišćen, a staza uredno posuta pijeskom.
Lana je na trenutak sklopila oči. U glavi joj je odjeknuo Ivanin glas: “Mi tamo ne idemo, preteško nam je. Sve nas podsjeća na Marka.” Koliko je puta čula tu rečenicu? Koliko je puta, dok im je predavala novac, gledala njihova tužna lica?
Ustala je i polako prošla sobom. U njoj se nije dizao očaj, nego hladna, gotovo poslovna sabranost. Navika stečena u računovodstvu tražila je dokaze, ne dojmove. Otvorila je mapu na prijenosnom računalu, onu u koju je godinama spremala potvrde, uplatnice i izvode. Svaki iznos bio je zabilježen. Svaki datum uredno označen.
Pet godina. Šezdeset mjeseci. Trideset tisuća. Brojevi su se nizali jedan ispod drugoga, a konačni zbroj natjerao ju je da stisne usne. Tim se novcem mogao obnoviti stan, platiti odmor, riješiti nešto za njezino zdravlje. Umjesto toga odlazio je ljudima koji su, sudeći prema snimkama, njezinom imovinom raspolagali iza njezinih leđa.
Ujutro je nazvala posao i uzela slobodan dan. Potom je pronašla Darijev broj.
— Danas dolazim — rekla je mirno. — Moramo razgovarati o kući.
S druge strane linije nastala je šutnja.
— Što je s kućom? — oprezno je upitao Dario.
— O tome ćemo razgovarati kad dođem.
Put joj se učinio duljim nego inače. Sjedila je u autobusu, gledala kroz prozor i nije razmišljala o svađi. Mislila je na pravdu. Nije željela vikati, nije joj bilo do optuživanja. Htjela je samo da se stvari napokon razjasne.
U stanu Markovih roditelja mirisalo je na prženi luk i lijekove. Ivana ju je dočekala pogledom punim iznenađenja.
— Došla si bez najave… Je li se nešto dogodilo?
Lana je skinula kaput, pažljivo ga objesila i ušla u sobu.
— Jest — odgovorila je smireno. — Pogledala sam snimke s kamera.
Dario je problijedio.
— Kakve snimke?
Izvadila je mobitel, pokrenula video i spustila uređaj na stol. Kadrovi su se smjenjivali jedan za drugim: terenac pred kućom, metar uz fasadu, smijeh na verandi. U prostoriji je zavladala tišina; čulo se samo otkucavanje zidnog sata.
— Rekli ste mi da tamo ne odlazite — izgovorila je Lana. — Da kuća stoji prazna. Da vam je prebolno ići onamo.
Ivana je polako sjela na stolicu.
— Mi smo… htjeli kuću prodati — rekla je jedva čujno. — Trebao nam je novac.
— Prodati? — Lana je lagano podigla obrve. — Bez mog pristanka?
Dario je pokušao preuzeti razgovor.
— Mislili smo da ionako ne dolaziš tamo. A dugovi… znaš i sama da nam nije lako.
Lana ga je mirno promatrala.
— Znam koliko sam vam uplatila tijekom pet godina. Znam i da je kuća upisana na Marka i mene. Nakon njegove smrti moja polovica pripada meni u cijelosti. Nemate pravo odlučivati o toj kući bez mene.
Dario je spustio pogled.
— Ništa još nismo potpisali — promrmljao je. — Samo smo je pokazivali mogućim kupcima.
— I usput slavili? — tiho je upitala Lana.
Nitko nije odgovorio.
Nije osjećala bijes. Samo umor od tuđe neiskrenosti, od godina u kojima je njezina savjest bila iskorištavana kao izvor prihoda.
— Od danas prestajem s uplatama — rekla je čvrsto. — Ako postoje stvarni dokumenti o dugu, provjerit ćemo ih preko odvjetnika. Ako ne postoje, o tome više nemamo što razgovarati.
Ivana je zajecala.
— Pa mi smo obitelj…
— Obitelj ne vara — odgovorila je Lana jednako mirno.
Ustala je. Nitko je nije pokušao zaustaviti.
Kad je izašla na ulicu, duboko je udahnula ledeni zrak. Imala je osjećaj kao da joj je netko skinuo težak teret s ramena. Prvi put nakon mnogo godina donijela je odluku ne iz krivnje, nego iz razuma.
Sljedećih tjedana obratila se javnom bilježniku, zatražila uvid u arhivu i pregledala spornu izjavu o dugu. Pokazalo se da je papir sastavljen s ozbiljnim propustima i da nema pravnu snagu. Marko je doista podigao kredit, ali su njegove obveze nakon smrti bile podmirene preko osiguravajuće kuće. Dario i Ivana to su joj prešutjeli.
Kad joj je odvjetnik iznio zaključak, Lana nije osjetila pobjedu. Osjetila je gorčinu. Pet godina povjerenja srušilo se u jednom jedinom trenutku.
Odlučila je otići do kuće izvan grada.
Snijeg je ležao u zbijenom sloju, ali staza je bila ugažena. Lana je svojim ključem otključala vrata dvorišta. Sve je izgledalo uredno, gotovo pažljivo održavano. Netko je očito redovito čistio i obilazio imanje.
Unutra je mirisalo na drvo i hladnoću. Prošla je kroz sobe, prelazeći dlanom preko zidova. Ovdje se Marko smijao, prepirao s majstorima, zamišljao njihov zajednički život. Ta kuća bila je stvorena za njihovu budućnost, a ne za tuđe poslove.
