Od ovog trenutka sve dogovore vodit ćemo isključivo preko odvjetnika. I još nešto, Marina: ako još jednom budete kopali po mojim stvarima, prijavit ću vas zbog krađe. Izvodi s računa moja su bankovna tajna. Sve imam snimljeno. I ono vaše obećanje da ćete mi zagorčati život također.
Te noći Ana je izašla na balkon. Grad je dolje tonuo u san; po zgradama su svijetlili žućkasti prozori, a negdje u daljini neprestano je brujala cesta. Stajala je umotana u stari pokrivač i gledala prema koferu koji je prije pola godine spakirala i sakrila u ostavu. Bio je to kofer za bijeg. U njemu su potajno završili dokumenti, nešto gotovine i nekoliko komada odjeće. Tada je bila uvjerena da će jednog strašnog dana jednostavno puknuti, uzeti ga i nestati usred noći.
Sada je, međutim, shvatila nešto drugo. Ne mora bježati. Mora ostati. I izdržati.
Vratila se u spavaću sobu, sjela za prijenosno računalo i napisala poruku odvjetniku kojeg je poznavala. Odgovor je stigao već nakon dvadesetak minuta: „Pošaljite mi vlasničke dokumente za stan i snimku prijetnji. Prema zakonu, imate pravo tražiti iseljenje svake osobe koja nije vlasnik. Svekrva nema nikakva prava, a suprug je samo prijavljen na adresi. Uz prijetnje s njezine strane i njegovo prešutno odobravanje, izgledi su vrlo dobri.“
Počeo je novi tjedan. Tjedan tišine, guste i otrovne.
Marina i Ivan ponašali su se kao da se ništa nije dogodilo. Kao da se svađa rasplinula sama od sebe, kao dim kroz otvoren prozor. Svakog jutra doručak je bio postavljen na stolu, odjeća složena urednije nego inače, a stan je blistao nekom neprirodnom, gotovo kazališnom čistoćom. Marina je prestala dobacivati otrovne primjedbe. Umjesto toga, kad bi Ana bila u blizini, puštala je stare televizijske emisije o obitelji, braku i žrtvovanju, pa ih glasno komentirala da je Ivan obavezno čuje.
— Vidiš, Ivane, to je prava žena — govorila bi, uzdišući pred ekranom. — Muža je obožavala, sebe nikad nije štedjela, cijeli mu je život posvetila. Zato su je svi poštovali. A ove današnje? Samo bi muškarca izbacile na ulicu. Sebične su do neba, Bože mi oprosti.
Ivan bi mrmljao u znak slaganja i krišom pogledavao prema Ani. Ona bi samo stavila slušalice i isključila ih iz svog svijeta. Znala je što rade. Bila je to nova taktika. Zastrašivanje nije upalilo. Umiljavanje također nije dalo rezultate. Sada su je pokušavali slomiti tiho, kap po kap, bez otvorenog napada.
Odvjetnik joj je u međuvremenu poslao nacrt tužbe: zahtjev za iseljenje supruga zbog nemogućnosti daljnjeg zajedničkog života, uz priložene audiozapise. Marinu nije trebalo odjavljivati ni ispisivati iz bilo kakvih papira; ona na taj stan ionako nije imala nikakvo pravo. Za nju će, na dan koji Ana odredi, biti dovoljno pozvati policiju.
Petog dana Ana se s posla vratila ranije nego obično. Sastanak je otkazan, pa je kući stigla u četiri umjesto u osam. U hodniku je izula cipele i gotovo nečujno prošla preko tepiha. Vrata dnevne sobe bila su zatvorena, ali iza njih su se jasno čuli glasovi. Ana je zastala usred koraka.
— Glupan si ti — prosiktala je Marina. — Ona će te preko suda izbaciti van, a mi ćemo ostati bez ičega. Mora se pametnije.
— A što ti predlažeš? — Ivanov glas zvučao je umorno, gotovo bezvoljno.
— Sad ćeš se ti malo povući. Govorit ćeš joj o ljubavi, o novom početku, o tome kako se kaješ. Neka zatrudni. Kad rodi, otići će na porodiljni, bit će slaba, osjetljiva, mekša. S djetetom se više neće moći tek tako micati. Onda ćemo je pritisnuti preko centra za socijalnu skrb. Reći ćemo da je nestabilna, nervozna, da nas udara. Kod razvoda ćemo tražiti podjelu stana zbog djeteta, izboriti udjele. A poslije se i mene može prijaviti kao baku. Sama će nam dati ključeve, vidjet ćeš.
Ana se skamenila.
Srce joj je najprije udarilo negdje visoko u grlu, a zatim se srušilo u želudac. Čula je sve. Svaku riječ. Vlastitim ušima. To više nisu bile uvrede, ni ispadi bijesa. To je bio plan. Hladan, promišljen plan kako joj uništiti život.
— Mama, to je ipak… okrutno — promrmljao je Ivan. — Ona mi je žena.
— A ti bi radije živio u kutiji? — odbrusila je Marina. — Ona nas ne smatra ljudima. E pa neka sada plati. I upamti: u ratu su dopuštena sva sredstva.
Ana se na prstima odmaknula od vrata, skliznula u spavaću sobu i pažljivo zatvorila vrata za sobom. Tresla se toliko da su joj zubi gotovo cvokotali. Sjela je na krevet, zgrabila mobitel i uključila kameru, a zatim drhtavim prstima otvorila postavke aplikacije za snimanje zvuka koju je inače koristila za poslovne sastanke. Znala je da može snimati i kad je telefon zaključan, u pozadini.
Mobitel je ostavila u spavaćoj sobi. Duboko je udahnula, vratila se u hodnik i ovoga puta namjerno snažno zalupila ulaznim vratima.
— Stigla sam!
Glasovi u dnevnoj sobi u trenu su utihnuli. Nakon minute vrata su se otvorila, a Marina je isplovila iz sobe s najnježnijim osmijehom koji je mogla namjestiti.
— Anice, pa nismo te očekivali tako rano! Kako lijepo da si već tu. Baš sam mislila postaviti večeru. Ostani s nama, popit ćemo čaj.
Ana je pogledala taj osmijeh, te blage oči iza kojih se krilo hladno računanje. Zatim se i sama nasmiješila.
— Hvala, Marina. Rado.
Te noći, kad je Ivan zaspao u dnevnoj sobi — ondje je sada spavao, na kauču — Ana je iz spavaće sobe uzela mobitel. Snimka je trajala dugo, gotovo sat i pol. Pronašla je dio koji joj je trebao, preslušala ga jednom, zatim još jednom, pa treći put. Nakon toga ga je prebacila na USB memoriju, u oblak i na još jednu rezervnu memoriju.
Sada je imala oružje. Pravo oružje.
Posljednji dan tog tjedna osvanuo je siv i sasvim običan. Sitna kiša sipila je po prozorima, a nisko, teško nebo pritisnulo je grad. Ana se probudila u sedam, popila kavu i odjenula se kao za posao: strogo odijelo, kosa skupljena, tek malo šminke. Znala je da će se toga dana sve prelomiti. Zato je željela izgledati mirno, sabrano i nepokolebljivo.
Ivan je još spavao. Iz kuhinje se širio miris palačinki; Marina je pripremala doručak i potiho pjevušila neku crkvenu pjesmu. Sve je nalikovalo mirnoj, skladnoj obitelji. Jedini je problem bio u tome što to odavno više nije bila obitelj, nego bojište.
Oko podneva stiglo je Marinino pojačanje. Teta Vesna, Marinina starija sestra, ušla je u stan poput ratnog broda: krupna, glasna, puna odlučnosti da uvede red u tuđoj kući. Ana joj je otvorila vrata i istog trenutka dobila bujicu optužbi ravno u lice.
— Što ti umišljaš, nesretnice jedna, da stariju ženu izbacuješ na ulicu! Sram te može biti! Marinu znam od djetinjstva, neću dopustiti da je netko gazi! Gdje ti je savjest, djevojko?
Ivan je Anu dočekao s lažnim znakom pomirenja: tri uvenula karanfila kupljena u najbližem kiosku. Pokušao ju je poljubiti u obraz, ali ona se odmaknula.
— Ana, nemoj raditi gluposti, dosta je rata — prošaptao je. — Hajdemo lijepo, pred svjedocima. Mama se brzo odljuti, razgovarao sam s njom, spremna je sve zaboraviti. Samo i ti zaboravi. I vrati novac u obitelj.
— U obitelj — ponovila je Ana bezizražajno i prošla u dnevnu sobu.
Marina je već sjedila ondje u ulozi velike mučenice. Oči su joj bile crvene, u rukama je držala rupčić, usne je tužno stisnula kao žena koju su svi nepravedno osudili.
— Nema veze, Vesna, preživjet ćemo mi i ovo — govorila je drhtavim glasom. — Bog će joj suditi. A mi ćemo otići u miru, ako joj savjest to dopusti.
Teta Vesna okrenula se prema Ani i naslonila šake na bokove.
— Pa? Što imaš reći, bestidnice?
Ana je pogledala jedno po jedno: Marinu, Ivana, pa Vesnu. Govorila je mirno, jasno, gotovo poslovnim tonom.
— Marina, Ivane, ovo je moja posljednja ponuda za mir. Pred svjedokom. Priznajte da ste me oklevetali i obećajte da ćete se do sutra iseliti bez skandala. U tom slučaju neću podnijeti prijavu protiv vas.
Marina je teatralno raširila ruke.
— Ljudi moji, čujete li vi ovo? Ona meni prijeti! Prijavu će podnijeti! A zbog čega? Zato što smo se brinuli za nju, hranili je, pazili je! Sama je tresla novac kao posljednja nezahvalnica…
— Sami ste ovo htjeli — prekinula ju je Ana.
Izvadila je mobitel, otvorila aplikaciju i pritisnula tipku za reprodukciju. Uređaj se preko Bluetootha spojio s televizorom. Na velikom ekranu pojavila se ikona audiozapisa.
— Što je to? — oprezno je upitala teta Vesna.
— Slušajte — rekla je Ana. — Svi slušajte.
Dnevnu sobu ispunio je Marinin glas. Isti onaj hrapavi, tiho podmukli glas koji je Ana čula iza zatvorenih vrata.
— …Neka zatrudni. Kad rodi, otići će na porodiljni, bit će slaba, osjetljiva, mekša. S djetetom se više neće moći tek tako micati. Onda ćemo je pritisnuti preko centra za socijalnu skrb. Reći ćemo da je nestabilna, nervozna, da nas udara. Kod razvoda ćemo tražiti podjelu stana zbog djeteta, izboriti udjele. A poslije se i mene može prijaviti kao baku. Sama će nam dati ključeve, vidjet ćeš.
Tišina je pala tako naglo kao da je netko svima zadao udarac u potiljak. Čašica rakije koju je teta Vesna držala iskliznula joj je iz prstiju i uz oštar prasak razbila se o parket. Marina je ostala zaleđena, otvorenih usta, nalik gipsanom kipu. Ivan je najprije problijedio, a zatim su mu se po licu razlile crvene mrlje.
— To je izvučeno iz konteksta! — zaurlao je. — To nisam ja… ja sam šutio! Nisam pristao na to!
— Ali se nisi ni usprotivio — ispravila ga je Ana.
