— Policiju sam pozvala zbog pokušaja ulaska na moj posjed.
— Ne usuđuj se tako govoriti o Ivani — planula je Vesna. — Ona je došla s djecom.
— Djeca nikome ne daju pravo da zauzima tuđe sobe.
Marko je prišao dvorišnim vratima. Trudio se zvučati mirno, no glas ga je odavao.
— Ana, otvori. Riješit ćemo ovo bez policije. Ivana je pretjerala, ti si se naljutila… Neka radnici zasad odlože stvari u spremište, a navečer ćemo sjesti i razgovarati.
— Ne.
— Pa to su samo kutije.
— Ne. To je početak useljenja. I ti to jako dobro znaš.
Ivana se odmah ubacila, kao da je jedva čekala tu rečenicu.
— Naravno da je useljenje! A kamo bismo mi sada trebali? Ti si sam rekao da će ona malo gunđati pa se smiriti.
Marko ju je oštro pogledao. Tek tada mu je postalo jasno da mu sestra ne pomaže izvući se, nego ga svakom novom rečenicom sve dublje gura u problem.
— Rekao sam da ću razgovarati s Anom — promrmljao je.
— Nisi. Rekao si: „Ključ ćete imati, uselite se, ja ću to srediti.”
Ana je pogledala muža. Više nije morala ništa objašnjavati. Ivana je sama izgovorila ono najvažnije.
Na cesti se pojavilo policijsko vozilo. Ivan Antunović izašao je s drugim policajcem, kratko pozdravio okupljene i zatražio dokumente. Ana mu je pružila fascikl, osobnu iskaznicu i ispis poruka.
Ivana je odmah povisila glas:
— Ovo je obiteljska stvar. Mi nismo lopovi. Došli smo kod brata, on nam je dopustio.
Ivan Antunović okrenuo se prema Marku.
— Jeste li vi vlasnik kuće ili zemljišta?
Marko nije odgovorio.
— Nije — rekla je Ana. — Vlasnica sam ja. Ovdje je izvadak.
Policajac je pregledao papire, zatim se obratio Ivani.
— Bez pristanka vlasnice ne možete ulaziti na posjed niti unositi stvari. Ako smatrate da imate pravo boravka, to rješavate zakonskim putem. U ovom trenutku vam je pristanak jasno uskraćen.
Bruno se namrštio.
— Imamo ključ.
— Ključ sam po sebi ne dokazuje pravo stanovanja — mirno je rekao policajac. — Pogotovo kad se vlasnica tome izričito protivi.
Ivana je pocrvenjela od bijesa.
— Znači, ja s djecom trebam završiti na ulici? Samo zato što je ona škrta?
Ana se toga dana prvi put nije obratila Ivani, nego svekrvi.
— Vesna, vi imate slobodnu sobu. Ipak ste obitelj.
Vesna je istog trena skrenula pogled.
— Kod mene je renovacija. I tlak mi skače. Ne podnosim buku.
Ivana se polako okrenula prema majci.
— Znači, kod tebe ne možemo, ali ovdje možemo?
— Nemoj sad počinjati — odbrusila je Vesna nervozno. — Ja sam već starija žena, treba mi mir.
— A što bih ja trebala? — Ivani je glas puknuo od ljutnje. — Marko je rekao da je sve dogovoreno!
Marko je stajao pokraj vrata i gledao u zemlju. Njegova uloga čovjeka koji sve rješava završila je točno ondje gdje je trebalo stati iza vlastitih obećanja.
Ana je izvadila mobitel i otvorila prepisku.
— Želim podnijeti prijavu. Ovdje je Ivanina poruka o preseljenju. Ovdje je Markova poruka u kojoj potvrđuje da im je dao ključ. Danas su došli sa stvarima, pokušali otvoriti vrata i unijeti imovinu nakon što sam im to zabranila.
Marko je podignuo glavu.
— Pokazuješ i moje poruke?
— Da. Zato što si dao pristup mojoj kući bez moje suglasnosti.
— Okrenula si se protiv obitelji.
— Ne, Marko. Vi ste se okrenuli protiv mene.
Ivan Antunović zapisivao je njihove izjave bez suvišnih komentara. Upravo je ta službena mirnoća najviše boljela. Ni Ivana ni Vesna više nisu uspijevale razgovor vratiti na ono poznato „pa mi smo svoji”. Na papiru nisu ostajale uvrede i povišeni tonovi, nego činjenice: ključ, radnici, pokušaj otvaranja dvorišnih vrata, odbijanje vlasnice.
Radnici su tada zatražili da im se plati dolazak i čekanje. Bruno se isprva krenuo prepirati, ali je brzo shvatio da nitko neće besplatno voziti kutije natrag. Ivana više nije vikala na Anu, nego na Marka:
— Ti si nas uvalio u ovo! Rekla sam ljudima da se selimo. Stan smo predali. Sve smo spakirali. I što sad?
Marko je pokušao izustiti da se sve moglo riješiti mirnim razgovorom, ali ga ni Vesna nije pogledala. Njoj je sada bilo važno spasiti vlastitu kožu.
— Ivana, dođite zasad kod mene na par dana — rekla je nevoljko. — Samo nemojte unositi baš sve stvari. Stvarno nemam puno prostora.
Ivana se kratko, ogorčeno nasmijala.
— Naravno. U Aninu kuću mogu i kreveti, a kod tebe „nemojte unositi sve stvari”.
Ana je šutjela. U toj sceni više nije morala sudjelovati. Ljudi koji su je prije sat vremena pritiskali kao jedinstven zid sada su među sobom dijelili neugodnosti, trošak kombija i posljedice tuđih obećanja.
Policajac je Ani vratio dokumente.
— Prijava će biti evidentirana. O ishodu provjere bit ćete obaviješteni. Njima je sada objašnjeno da bez vašeg pristanka ne smiju ulaziti ni iskrcavati stvari.
— Hvala — rekla je Ana.
Ivana je to čula i naglo je pogledala.
— Zadovoljna si? Osramotila si rodbinu i izbacila djecu na cestu.
— Ne, Ivana.
