“Samo privremeno” — Lana je slučajno otkrila skrivenu kameru u kuhinji i odlučila saznati zašto

Bezočno nadgledanje pretvara dom u hladnu tamnicu.
Priče

Nije to bio prvi put da se u njoj probudio onaj neugodni osjećaj nepravde. Prije otprilike pola godine dogodilo se nešto što ju je još uvijek peklo. Vesna je tada optužila Lanu da joj je bacila tablete za srce. Marko je, naravno, odmah stao uz majku. Kasnije je kutijicu pronašao iza kauča, ali isprika nije uslijedila. Samo je promrmljao:

— Eto, našle su se.

Lana je tada dobro zapamtila jedno: kad nema dokaza, njezina riječ protiv njihove uvijek završi tako da ona ispadne kriva.

Jednog dana, neposredno prije ručka, Vesna je naborala nos i s prijekorom dobacila:

— Lana, zar opet kuhaš nešto gotovo? Pa dokle više tako?

Marko se ni tada nije zauzeo za nju. A Lana je bila preumorna da bi se upuštala u raspravu.

Već sljedećeg dana Vesna je nazvala prijateljicu i, stojeći usred kuhinje, dovoljno glasno rekla:

— Moja snaha je potpuno nesposobna, jadni Marko se muči s njom. Ali što će on? Mekan je, isti otac.

Ipak, pokazalo se da su to bile tek sitnice. Ubrzo su iz Lanina novčanika počele nestajati manje novčanice. Isprva tome nije pridavala osobitu važnost. Uvjeravala je samu sebe da je rastresena, da je novac možda potrošila i zaboravila, pa se ljutila na vlastitu nepažnju.

A onda su nestale i njezine zimske čizme.

— Ja ih sigurno nisam nikamo maknula — rekla je Vesna hladno. — Možda si ih sama bacila.

— Ja? — Lana ju je pogledala u nevjerici. — Svoje vlastite čizme?

— Pa tko zna… — Vesna je samo raširila ruke.

Nakon što je otkrila kameru u kuhinji, Lana je potražila model uređaja na internetu i na stranici proizvođača pronašla upute sa zadanim lozinkama. Vesna lozinku nije promijenila. Lana se bez većih poteškoća spojila na kameru i otvorila snimke.

Na zaslonu se pojavila njihova kuhinja. U njoj je Vesna nešto tražila. Sustavno je, jednu po jednu policu, pregledavala kuhinjske ormariće. Vadila je staklenke, zavirivala iza njih, pa ih vraćala na mjesto. Kamera je bila jeftina i nije snimala zvuk, pa Lana nije mogla shvatiti što točno svekrva pokušava pronaći.

Na drugoj snimci Vesna je s nekim razgovarala. Mahala je rukama, nešto zapisivala na komadić papira, a zatim je taj papirić gurnula u džep kućnog ogrtača.

Bez zvuka se, naravno, nije moglo razabrati o čemu je riječ. Lana je za svaki slučaj preuzela obje snimke i spremila ih kod sebe.

Toliko se zaokupila Vesninim spletkama da je gotovo posve prestala obraćati pozornost na vlastitog muža. A Marko se mijenjao. Navečer bi se udubio u mobitel, i čim bi mu Lana prišla, okretao ga je ekranom prema dolje.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana