“Tata, pomozi! Dođi odmah!” otac je utrčao u panici očekujući najgore

Neoprostivo jeziv poziv probudio očaj i krivnju.
Priče

Probudio sam se točno u tri ujutro jer je mobitel uporno vibrirao na noćnom ormariću. Još prije nego što sam uspio otvoriti oči, u prsima me stegnula neka neobjašnjiva tjeskoba. Soba je bila uronjena u mrak; jedino je blijeda svjetlost ulične lampe, koja se probijala kroz prozor, po stropu razmazivala nemirne sjene golih grana.

Mobitel nije prestajao treperiti.

Polusneno sam ispružio ruku prema ormariću i pogledao zaslon.

Osamnaest propuštenih poziva.

Od moje kćeri.

San je u istom trenutku nestao kao da ga nikada nije ni bilo.

Prsti su mi zadrhtali. Ona me posljednjih godina nikada nije zvala toliko puta zaredom. Nikada, ni u kakvoj situaciji.

U žurbi sam otvorio poruke. Na ekranu je stajala samo kratka rečenica:

„Tata, pomozi! Dođi odmah!”

I to je bilo sve.

Bez objašnjenja.

Bez ikakvih pojedinosti.

Bez glasovne poruke.

Odmah sam pritisnuo njezin broj.

Tonovi poziva.

Zatim govorna pošta.

Nazvao sam ponovno.

Pa još jednom.

Ništa.

U glavi su mi se počele stvarati najgore moguće slike. Prometna nesreća. Netko ju je napao. Požar. Bilo što strašno moglo se dogoditi.

Navukao sam na sebe prvo što mi je došlo pod ruku i istrčao iz stana.

Noćni grad izgledao je napušteno, gotovo mrtvo. Semafori su treptali žutim svjetlom, a tek poneki automobil projurio bi praznim ulicama.

Vozio sam najbrže što sam se usudio.

Tih dvadeset minuta puta razvuklo se kao čitava vječnost.

Napokon sam zakočio pred zgradom u kojoj je živjela moja kći.

U njezinim prozorima gorjelo je svjetlo.

To me donekle smirilo.

Ali samo donekle.

Gotovo sam preletio stubište do trećeg kata i počeo pritiskati zvono na vratima.

Nakon nekoliko sekundi iznutra su se začuli koraci.

Vrata su se otvorila.

Na pragu je stajala moja kći.

Živa.

Čitava.

U širokoj kućnoj majici, s kosom razbarušenom od spavanja.

Gledala me potpuno zbunjeno.

— Tata?

Nekoliko trenutaka nisam uspio izgovoriti ni jednu riječ.

Iza nje se pojavio njezin zaručnik.

— Što se dogodilo? — upitao je.

Samo sam podigao mobitel prema njima.

— Ovo se dogodilo.

Kći je uzela uređaj, namrštila se i pročitala poruku. Zatim je polako podigla pogled prema meni.

— Ja ti ovo nisam poslala.

— Kako nisi?

— Ništa ti nisam slala.

— Ali poruka je stigla s tvog broja!

Brzo je dohvatila svoj mobitel. Otključala ga je, pregledala poruke, zatim popis poziva.

Lice joj je postupno izgubilo boju.

— Nisam te zvala.

— Kod mene piše osamnaest propuštenih poziva.

— A kod mene nema nijednog odlaznog.

Stajali smo i šutjeli, gledajući jedno u drugo.

Njezin zaručnik pokušao se nasmijati, onako nesigurno, kao netko tko želi razbiti napetost.

— Vjerojatno je samo neka greška u mreži.

No osmijeh mu je gotovo odmah nestao.

Jer nitko od nas zapravo nije povjerovao u to objašnjenje.

Provjerio sam vrijeme slanja poruke.

02:47.

Zatim sam još jednom usporedio broj.

Bio je to zaista broj moje kćeri.

Bez skrivenog pošiljatelja.

Bez zabune.

Bez očite prijevare.

Nakon nekoliko minuta uvjeravanja sami sebe zaključili smo da je najvjerojatnije riječ o tehničkom kvaru. Nije zvučalo naročito uvjerljivo, ali bilo je jedino objašnjenje koje smo u tom trenutku mogli prihvatiti.

Sjela me za stol i natočila mi čaj. Još smo jednom pregledali oba mobitela, svaku poruku, svaki poziv, svaku obavijest.

Ništa neobično nismo pronašli.

Na kraju sam odlučio vratiti se kući.

Kad smo već bili dolje kod ulaza u zgradu, kći me čvrsto zagrlila.

— Oprosti što si se toliko uplašio zbog mene.

— Važno je samo da si dobro — odgovorio sam.

Izašao sam na ulicu.

Noć je sada djelovala još tiše nego prije. Vjetar se gotovo potpuno smirio. Grad je stajao nepomično, kao da je netko zaustavio vrijeme.

Krenuo sam prema automobilu.

Baš tada mobitel mi je ponovno zavibrirao u ruci.

Stigla je nova poruka.

Od moje kćeri.

Ukopao sam se na mjestu.

Otvorio sam je.

Istog trenutka niz kralježnicu mi je prošao leden val.

Pisalo je:

„Ne odlazi. Oni već znaju da si došao.”

Naglo sam se okrenuo.

Prozori stana moje kćeri bili su osvijetljeni.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana