“Lana, samo nemoj vrištati, moja bi mogla čuti” prosiktao je Marko dok je Marija stajala na pragu s upaljenom svijećom

Sramotna tajna razotkriva bolnu ljudsku slabost.
Priče

Noć je bila gluha i teška. Marko se, sav zanesen, petljao sa susjedovom ženom, pa joj tik uz uho prosiktao:

— Lana, samo nemoj vrištati, moja bi mogla čuti.

Lana nije izustila ni riječ. Samo je stisnula zube i trpjela, ukočena kao da se boji i vlastitog daha.

A onda se iznenada, negdje iza zida, prolomilo silovito kihanje, dugo i gromko, kao da je netko namjerno razbio noćnu tišinu.

Lani su se oči raširile od užasa, a Marko se u isti čas skamenio. Iz hodnika su se začuli koraci: teški, spori, vukući, sve bliži i bliži. Vrata spavaće sobe zaškripala su tako neugodno da im se oboma sledila krv u žilama. U mraku se pojavila nejasna prilika. Bila je to Marija, Markova zakonita žena, s upaljenom svijećom u jednoj ruci i praznim emajliranim lavorom u drugoj.

— Marko! — zazvala je prigušeno, ali prijeteće, pokušavajući prodrijeti pogledom kroz tamu. — Gdje si nestao? Čekam te i čekam, a tebe nema. Jesi li zatvorio podrum na zasun? Čini mi se da je kozi ponestalo sijena.

Marku se od straha sav onaj njegov ponos, maloprije razmetljiv do koljena, stisnuo na veličinu vrapčeva zgloba, dok je grozničavo pokušavao smisliti kako se izvući.

Misli su mu se sudarale jedna o drugu, a nijedna nije nudila spas. Plamičak svijeće nemirno je titrao po zidovima i iz trenutka u trenutak bio sve bliže krevetu. Nevolja je postajala opasna: učini li Marija još samo nekoliko koraka, shvatit će da joj se muž nipošto ne nalazi u vlastitoj postelji, niti se bavi provjeravanjem zasuna na podrumu.

Tada je Lana pokazala zavidnu prisebnost i onu brzu, žensku domišljatost koja se rađa samo u krajnjoj nuždi. Naglo se uspravila, zgrabila jastuk koji joj je bio nadohvat ruke, prebacila ga Marku preko glave i zatim počela glasno, gotovo kazališno hrkati, kao da je sama žena u najdubljem snu iz kojeg je ni top ne bi probudio.

Pod jastukom se Marko gotovo ugušio, ali nije se usudio ni trepnuti. Ležao je ukočeno, zadržavajući dah koliko je mogao.

— Lana? — zastala je Marija na pragu i sumnjičavo zaškiljila prema krevetu. — Ma vidi je, spava kao zaklana. A gdje je onda moj?

Uto se iz dvorišta začula treska: susjedov pas Šarko pojurio je za mačkom koja je zalutala prema svjetlu. Marija se trgnula.

— Aha, jasno, vani je — promrmljala je sebi u bradu. — Opet se, valjda, s onim dangubama iza šupe nalijeva rakijom. E, sad će on vidjeti svoga boga…

Marija se okrenula i žurno krenula prema izlazu, pažljivo zatvorivši vrata za sobom.

Tek što je šum njezinih koraka zamro, Marko je izronio ispod jastuka kao utopljenik iz vode, hvatajući zrak i dlanom brišući leden znoj s čela. Od one njegove maloprijašnje hrabrosti i žara nije ostalo baš ništa.

— Uh, majko mila… — procijedio je tiho, skliznuvši s kreveta i grozničavo navlačeći hlače. — Još malo pa bi me srce izdalo. Dosta je bilo, Lana, svega pomalo. Ja bježim kroz prozor.

— Kroz kakav prozor, budalo jedna! — prosiktala je Lana, napokon potpuno došavši k sebi. — Tamo ti je ograda visoka tri metra, a Šarko je vezan baš s te strane! Idi preko verande, samo ni glasa!

Marko se savio gotovo do poda i, pazeći da ne zaškripi nijedna daska, odšuljao se prema izlazu. Vrata prema verandi otvorio je tek toliko da se provuče, a zatim nestao u svježini noći. Sreća ga je poslužila: Marija je već odmaknula dublje prema vrtu, uvjerena da će ga ondje zateći. Nekako je preskočio nisku ogradu koja je dijelila njihova dvorišta, na prstima utrčao u vlastitu kuću, bacio se u postelju onako kako je bio — odjeven i obuven — navukao pokrivač sve do nosa i čvrsto sklopio oči.

Prošle su jedva dvije minute.

A onda su se ulazna vrata razletjela uz tresak od kojeg bi se probudio i mrtav. U sobu je kao oluja upala Marija, sva zajapurena od bijesa.

— Marko! Nesrećo jedna, gdje si ti bio?! — zagrmjela je i jednim mu potezom strgnula pokrivač.

Marko se rastegnuo kao glumac na pozornici, namjerno široko zijevnuo, protrljao kapke i složio lice čovjeka kojega su nepravedno istrgnuli iz najdubljeg sna.

— M-Marija? Što vičeš u gluho doba noći? Ja ovdje spavam već satima, sanjam tko zna koji san… Kakva kupelj, kakva rakija, o čemu ti?

Marijin se pogled spustio prema podnožju kreveta i ondje se ukočila. Ispod deke virile su Markove radne čizme, blatnjave, svježe umazane zemljom i travom.

— Spavaš, kažeš? — upitala je tiho, ali tako ledeno da mu se krv sledila. — U čizmama? U jakni? I zašto se od tebe osjeća Lanin parfem?!

Marku je istog trena postalo jasno da poricanje više nema nikakva smisla. Shvativši da će mu te noći “imanje” nastradati kudikamo više nego ugled, čvrsto je zažmirio i prepustio se sudbini. Već sljedeće sekunde selom je odjeknuo tup udarac emajliranog lavora o nečiju praznu glavu, glasno zaključivši tu noćnu pustolovinu.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana