— za petak, radi sastavljanja nove punomoći za raspolaganje nekretninom — objasnila je službenica. — Zahtjev je predala gospođa Vesna, vaša svekrva, ako se ne varam. Potrebna nam je potvrda vlasnika, jer je riječ o stanu koji glasi na gospodina Marka.
Lani se u trenu sledila krv u žilama.
— Oprostite… o kakvoj točno punomoći govorite? — upitala je, prisiljavajući se da joj glas ostane miran.
— O općoj punomoći kojom bi se drugoj osobi dalo pravo raspolaganja stanom na adresi… — žena je izgovorila njihovu adresu — uključujući pravo prodaje, darovanja i sklapanja drugih pravnih poslova. Podnositeljica je navela da bi punomoć bila potrebna u slučaju da vlasnik, dakle vaš suprug, dulje vrijeme ne bude dostupan zbog zdravstvenih razloga ili nekih drugih okolnosti.
Lana je osjetila kako joj lice blijedi.
— A takva se punomoć može napraviti bez osobne suglasnosti Marka? — pitala je, ulažući sav napor da ne zadrhti.
— Ne, naravno da ne. Punomoć izdaje sam vlasnik, osobno i dobrovoljno — odgovorila je javna bilježnica. — Vaša je svekrva donijela određenu dokumentaciju i zamolila nas da sve pripremimo unaprijed, kako bi gospodin Marko, kad dođe, samo potpisao u našem uredu. Rekla je da je on upoznat sa svime i da će uskoro doći potpisati.
— On o tome ne zna ništa — izgovorila je Lana čvrsto. — Na službenom je putu, nitko mu nije spominjao nikakvu punomoć i sigurna sam da takvo što ne bi potpisao niti je to namjeravao.
S druge strane linije nastala je neugodna tišina.
— U redu. U tom slučaju otkazat ću termin za petak dok se okolnosti ne razjasne — rekla je javna bilježnica nakon kraće stanke. — Molim vas, recite gospodinu Marku da nam se osobno javi ako želi provjeriti o čemu je riječ.
Kad je prekinula poziv, Lana je još dugo ostala sjediti nepomično, pogleda prikovanog za jednu točku. Opća punomoć za prodaju i darovanje njihova stana. Za slučaj “dugotrajne nedostupnosti zbog zdravstvenog stanja”. Neugodan grč stegnuo joj je želudac. Zar je Vesna doista u glavi imala nekakav scenarij u kojem Marko postaje nesposoban odlučivati, nestaje ili biva spriječen, a ona preuzima pravo raspolaganja stanom?
Odmah je nazvala muža.
— Marko, mislim da imam vrlo ružne vijesti za tebe — rekla je čim se javio.
Prepričala mu je razgovor s javnobilježničkim uredom gotovo od riječi do riječi. Marko je šutio toliko dugo da ga je Lana naposljetku upitala čuje li je uopće.
— Čujem — javio se napokon, prigušenim glasom. — Lana, ovo je prešlo svaku granicu. Punomoć za prodaju stana bez mog znanja… to više nije “mama se brine”. To je pokušaj da se dođe do tuđe imovine.
— I što ćemo sada? — tiho je upitala.
— Vraćam se ranije — kratko je rekao. — Uzet ću kartu za sutra. To moramo riješiti licem u lice.
Marko se sa službenog puta vratio dva dana prije planiranog, smrknut i odlučan. Prvo je otišao upravo u taj javnobilježnički ured, ponijevši sa sobom svu dokumentaciju vezanu uz stan. Lana je ostala kod kuće, ali cijelu večer nije mogla pronaći mira. Svako malo prilazila je prozoru i gledala prema parkiralištu, iščekujući da ugleda njegov automobil.
Vratio se kasno. Lice mu je bilo tvrdo, gotovo ukočeno.
— Što su rekli? — upitala je čim je prešao prag.
— Bilježnica je potvrdila da je mama zaista bila ondje — rekao je Marko i umorno sjeo na stolicu u hodniku. — Donijela je presliku starog vlasničkog lista, još iz vremena kad je stan formalno bio na baki, prije ostavinske rasprave. Očito je mislila da ti papiri još vrijede. Nije znala da će javni bilježnik obavezno provjeriti aktualne podatke u zemljišnim knjigama.
— Znači, pokušala je pokrenuti izradu punomoći za raspolaganje stanom na temelju zastarjele dokumentacije? — upitala je Lana, iako je odgovor već naslućivala.
— Tako izgleda — kimnuo je Marko. — A najgore je to što je bilježnica rekla da je mama spominjala kako će “sin uskoro doći potpisati”. Dakle, ili je računala da će me nekako pritisnuti i nagovoriti, ili… — zastao je na trenutak — ili je mislila krivotvoriti moj potpis, odnosno pronaći način da me potpuno zaobiđe.
Lani su kroz glavu prošli slučajevi s posla. Radila je u zemljišnoknjižnom odjelu i prečesto je gledala priče o prijevarama s nekretninama: rodbina, lažne punomoći, stari dokumenti, pritisci, manipulacije. Odjednom joj je ta shema postala zastrašujuće poznata, samo što se sada više nije događala nekom nepoznatom predmetu u registru, nego njezinoj obitelji.
— Marko, nagledala sam se takvih stvari — rekla je tiho. — I obično se loše završi za onoga kome pokušavaju oteti imovinu. Moramo s tvojom mamom razgovarati vrlo ozbiljno. A možda bi bilo pametno konzultirati i odvjetnika, da stan dodatno zaštitimo službenim putem. Da se upiše ograničenje ili nešto slično, tako da se bez tvoje osobne prisutnosti i potpisa ne može provesti nikakav posao.
— Slažem se — odgovorio je Marko. — Ali prvo razgovor s mamom. Želim čuti od nje same zašto joj je to uopće trebalo.
Već sljedećeg dana otišli su k Vesni zajedno, a Miju su ostavili kod susjede. Svekrva ih je dočekala oprezno; očito je već naslutila da je stvar izašla na vidjelo.
— Mama — započeo je Marko čim su ušli u stan — zvala me javna bilježnica iz “Garanta”. Ispričala mi je sve o punomoći koju si htjela pripremiti za raspolaganje mojim stanom. Molim te, objasni mi što se događa.
Vesna je problijedjela, ali se ipak pokušala držati sigurno.
— A što tu ima za objašnjavati? — rekla je. — Čovjek nikad ne zna što život nosi. Što ako ti se nešto dogodi? Nesreća, bolest, bilo što. Stan bi ostao bez ikoga tko može njime upravljati, ne bi se mogao ni prodati ni urediti. Ja sam to radila za vas, za dobro obitelji, prije svega za unuku.
— Mama — presjekao ju je Marko hladno — stan neće “ostati visjeti u zraku”. Imam ženu. Imam zakonske nasljednike, Lanu i Miju. Ako se meni nešto dogodi, njih dvije će raspolagati imovinom onako kako zakon propisuje. Ne treba mi nikakva punomoć na tebe, a pogotovo ne opća punomoć s pravom prodaje i darovanja.
— Ti ništa ne razumiješ — glas joj je zadrhtao. — A što ako Lana nešto smisli? Ako se razvede od tebe? Ako se uda za nekog drugog? Preko kćeri će se opet dočepati stana. Ja sam se samo htjela osigurati da stan ostane u našoj obitelji, da ne ode nekome sa strane.
Lana je stajala bez riječi i slušala je. U njoj se tada nešto konačno prelomilo. Sve je odjednom sjelo na svoje mjesto: Vesna je od početka nije gledala kao osobu, ni kao majku svoje unuke, nego kao privremenu smetnju i prijetnju.
