— Baš lijepo od tebe — nastavila je Ana, jedva obuzdavajući drhtaj u glasu — što si umjesto sebe poslao svoju… izvidnicu. Nisi se čak ni potrudio nazvati me osobno. Doista profinjeno.
— Oduvijek si znala da stan nije tvoj — odgovorio je Marko ravnim tonom, kao da nije ni čuo ironiju. — Mama mi ga je darovala prije nego što smo se vjenčali. To ti je poznato, zar ne?
— Itekako mi je poznato — uzvratila je brzo. — Tvoja ga je majka dala nama kao svadbeni dar. Nama. A onda si ti nestao, ostavio mene i kćer ovdje same. I, ako me pamćenje dobro služi, obećao si da nas nećeš dirati dok Mia ne završi školu. Ili tvoje riječi vrijede samo dok ti odgovaraju?
— Nemoj se držati zastarjelih zakletvi, vremena su se promijenila — pokušao se izvući.
— Ne skreći temu. Dao si riječ — inzistirala je.
S druge strane linije nastala je kratka pauza.
— Jesam. Dao sam riječ — priznao je bez imalo topline. — Ali sada mi stan treba.
— Ti si… — izletjelo joj je, no progutala je ostatak uvrede. — Ovo je dno dna.
— Hoćemo li raspravljati unedogled ili prijeći na konkretne stvari? — upitao je smireno.
— Reci Lani da se ne miješa… — započela je, ali ju je prekinuo.
— Ne. Stan je meni potreban. Šteta što je ona došla prije mene, očito je bila brža.
— Znači, nisi imao hrabrosti pojaviti se osobno pa si poslao glasnika? — nije odustajala.
— Dosta je. Molim te da se iseliš u roku od dva tjedna — izgovorio je odlučno, bez trunke emocije.
— I kamo bih trebala? — povisila je glas. — Znaš da nemam ništa drugo!
— Unajmi nešto. Alimentaciju ti redovito šaljem i nije mala. Bit će dovoljno i za najam — odvratio je.
— To nije način, Marko. Obećao si… — u glasu joj se osjetila molba koju je istog trena prezrela.
— Prestani. Drugi stan nemam, barem ne ovakav. Dva tjedna su više nego dovoljna da nešto pronađeš. Jasno?
— Ne, ti ne razumiješ. Ovdje živi tvoja kći. Tvoja kći, Marko! Ona koju ne posjećuješ. Koju nisi nazvao ni za rođendan. Sjećaš li se uopće kad joj je rođendan?
U slušalici je zavladala teška tišina, a zatim dubok uzdah.
— Dva tjedna — ponovio je hladno i prekinuo vezu.
Ana je ostala sjediti, slušajući tupi signal u telefonu. Spustila je mobitel na stol i klonula na stolicu. Vanjski sumrak polako je gutao dvorište, a jednaka se tama razlijevala i u njezinoj nutrini.
Noć je bila duga i nemirna. San joj nije dolazio; misli su joj se vrtjele u krug. Stan doista nije bio njezin, to je bila činjenica koju nije mogla osporiti. Marko je imao pravo tražiti ga natrag. Alimentacija koju je primała pokrivala je osnovne troškove, ali najamnina bi progutala gotovo sve. Nije vidjela izlaz.
Kad je zora sivo obojila sobu kroz poluzatvorene zavjese, ustala je kao automat. U kuhinji je pripremila doručak za Miju, mehaničkim pokretima mazala kruh i grijala mlijeko. Lice joj je bilo blijedo, a podočnjaci su jasno svjedočili o neprospavanoj noći.
Nakon što je djevojčica pojela i obukla se za šetnju, začulo se zvono na vratima. Na pragu je stajala Marija, Markova majka. Iako je brak njezina sina odavno završio, baka je gotovo svakodnevno navraćala. Voljela je provoditi vrijeme s unukom — voditi je u park, čitati joj priče, učiti je slovima i bojama.
Marija je oštrim pogledom promotrila Anu.
— Što ti se dogodilo? — upitala je bez uvijanja, zadržavši pogled na njezinim podočnjacima.
Ana je duboko udahnula, pokušala se sabrati i tiho rekla:
— Marko nas izbacuje.
— Dobro, objasni mi sve od početka — rekla je Marija, podižući Miju u naručje i ljubeći je u obraz. Zatim je ušla u dnevnu sobu i sjela u naslonjač. — Želim čuti činjenice.
Ana je ispričala sve: Lanin dolazak, zahtjev za stanom, telefonski razgovor i Markovu hladnu odluku.
— Dva tjedna, samo četrnaest dana! — raširila je ruke očajnički. — Kamo da odem? Što da radim s namještajem? Da sve ostavim na ulici?
Marija je neko vrijeme šutjela. Ustala je i prišla prozoru, promatrajući djecu u parku. Nakon nekoliko trenutaka tiho je rekla:
— Stan je na njegovo ime. Zakonski, on ima pravo raspolagati njime.
— A Mia? — upitala je Ana, glasom punim nevjerice.
— Ne znam… — priznala je nevoljko. — Zaista ne znam — ponovila je i pogladila unuku po kosi.
— Ali obećao je — nije odustajala Ana.
Marija je sjela pokraj djevojčice, uzela njezin crtež i lagano popravila liniju olovkom.
— Draga moja, obećanja su ponekad krhkija nego što mislimo — rekla je mirno. — Marko mi već dugo ne povjerava svoje planove. O svojim „genijalnim“ poslovnim potezima i privatnim kombinacijama šuti kao zaliven. No — nježno je stisnula Mijinu ruku — razgovarat ću s njim.
— Hvala vam — u Aninom glasu pojavila se oprezna nada.
— Razgovarat ću — ponovila je odlučno i krenula prema izlazu.
— Već odlazite? — upitala je Ana razočarano.
— Moram pripremiti argumente za susret s našim financijskim stručnjakom — odgovorila je Marija obuvajući cipele. — S njim se ne ide bez pripreme.
Vrata su se zatvorila, a Ana je ostala sama, rastrgana između nade i straha. Stan u kojem je stajala odjednom joj je djelovao kao tuđ prostor, kao nešto što joj već izmiče iz ruku.
Marija je izašla na ulicu. Hladan jesenski vjetar razbarušio joj je kosu i natjerao je da zadrhti. Na trenutak je zastala, promatrajući kako se suho lišće kovitla po pločniku. Taj prizor podsjetio ju je na davni dan kad je ostala udovica. Ivan je tada iznenada preminuo, a Marko je imao tek dvije godine.
Sjećanja su bila mutna, ali osjećaj bespomoćnosti vratio se s punom snagom. Znala je kako je to ostati sama s djetetom i bez sigurnosti. Tada joj je ruku pružila Jelena, majka njezine tadašnje snahe. Dopustila joj je da s malim Markom živi u njezinu prostranom stanu. Nakon Jelenine smrti, nekretnina je pripala Mariji.
Sjela je u automobil. Unutrašnjost je mirisala na lavandu, njezin omiljeni parfem. Zakopčala je pojas i pokrenula motor.
— Nije to u redu, sine — izgovorila je tiho, kao da Marko sjedi pokraj nje. — Nije muški skrivati se iza Lane. To je kukavički.
Polako je krenula gotovo praznom ulicom. Vozila je smireno, ali u mislima je već slagala rečenice za predstojeći razgovor, razmatrala moguće odgovore i tražila najsnažnije argumente.
Prošlo je nekoliko dana. Marija je odlučila ponovno posjetiti unuku, uvjerena da prije susreta sa sinom mora još jednom vidjeti kako stvari stoje i razgovarati s Anom bez žurbe.
