Vrata su se otvorila gotovo istog trena kad je Marija pozvonila.
— Drago mi je što ste došli — rekla je Ana, pokušavajući sakriti nervozu koja joj je titrala u glasu.
— Zdravo, dušo — odgovorila je Marija suzdržano i nježno joj dlanom dotaknula obraz. — A gdje je naša mala princeza?
— U svojoj sobi, slaže stvari… — tiho je odvratila Ana.
— Opet je sve razbacala? — upitala je Marija dok je izuvala cipele i zakoračila u dnevni boravak.
No prizor koji ju je dočekao nije imao veze s dječjim neredom. Po prostoru je bilo razmješteno desetak napola napunjenih kutija, ormari su zjapili otvoreni, a igračke i odjeća ležale su posvuda. Stan, nekoć topao i uredan, sada je izgledao kao prolazna stanica.
— Dva tjedna — izgovorila je Ana bezizražajno, skidajući knjigu s police i mehanički je spuštajući u kutiju.
Marija joj je prišla, uzela knjigu iz ruku i odlučno je vratila na mjesto.
— Stanimo na trenutak — rekla je mirno, ali čvrsto. — Kutije neka pričekaju. Gurni ih u kut. S Markom još nisam razgovarala. A njegove “poslovne” odluke znaju se naglo promijeniti.
— Dobro… — promrmljala je Ana zbunjeno, pogledavajući nered kao da traži potvrdu da ipak mora nastaviti.
— A gdje je moja Mia? — povikala je Marija vedrije. — Mijice!
Iz spavaće sobe istrčala je djevojčica sitnih koraka.
— Bako! — uzviknula je i bacila joj se u zagrljaj.
— Ljepotice moja, zlato bakino, sunce malo! — šaputala je Marija, stežući unuku uz sebe kao da je želi zaštititi od cijelog svijeta.
— Bako, bako… — tepala je Mia, priljubljena uz njezin kaput.
— Hoćemo li do parka? Pokazat ćemo lišću kakva si ti umjetnica — predložila je Marija s osmijehom.
Ana je pogledom prešla preko kutija pa opet prema svekrvi. U tom pogledu bilo je pitanje, strah i tračak nade.
— Do kraja tjedna — rekla je Marija smireno. — Daj mi samo nekoliko dana.
Ana je duboko udahnula, kao da joj je netko skinuo teret s prsa.
— U redu — šapnula je i otišla po jaknu. U njezinim pokretima još je bilo nesigurnosti, ali sada i opreznog optimizma.
Nekoliko dana poslije, pod toplim jesenskim svjetlom koje je prodiralo kroz velika stakla luksuznog restorana, Marija je zakoračila unutra. Prostorija je blistala zlatnim tonovima, a za stolom uz prozor već je sjedio Marko. Preko puta njega — mlada žena.
Marija je prišla i sjela bez žurbe.
— Marko — započela je tiho — očekivala sam da ćemo razgovarati nasamo. Možeš li mi objasniti zašto je ova djevojka ovdje?
— Mama, ovo je Lana. Moja zaručnica — odgovorio je, lagano se namrštivši.
— Kako dirljivo. Ipak, poziv je bio upućen tebi — odvratila je hladno. — Nisam planirala upoznavanje prolaznih simpatija.
Lana je osjetila ledenu distancu u njezinu tonu.
— Mogu otići, ako smetam — predložila je nesigurno.
— Ne — presjekao je Marko oštro, spuštajući ruku na njezino rame gotovo posesivno. — Nemam tajni pred Lanom. Ionako će sve saznati.
— Razumijem — rekla je Marija, odmjerivši djevojku pogledom koji je bio jednako procjenjujući koliko i prezriv. — Neka ostane. Možda će tako brže shvatiti svu ljepotu tvog izbora.
Lani su zadrhtale trepavice, a lice joj je problijedjelo.
Marija je mirno namjestila bisernu ogrlicu.
— Razgovaramo o stanu — nastavila je. — O tvojoj ambicioznoj ideji da izbaciš Anu.
— To je već riješeno — naslonio se Marko unatrag, glumeći opuštenost koju su mu napeti mišići odavali. — Nema tu rasprave.
— Varaš se — odgovorila je smireno. — Nešto je riješeno tek kad su svi suglasni. Ja nisam.
— Treba mi taj stan. Oženit ću Lanu i tamo ćemo živjeti — povisio je glas.
— Nećete — rekla je odlučno. — I sada ću ti objasniti zašto.
Pogledala je Lanu gotovo slatkorječivo.
— Draga moja, možda je bolje da se ne uzrujavaš. Mogla bi čuti stvari koje ti neće biti po volji.
— Sjedni — procijedio je Marko kroz zube, čvršće stisnuvši Lanino rame.
— Samo sam mislila na njezine živce — odvratila je Marija ravnodušno.
Zatim se ponovno okrenula sinu.
— Želim te podsjetiti na jednu sitnicu. Stan u kojem Ana živi s mojom unukom formalno je moje vlasništvo. Kao i onaj u kojem ja stanujem.
— To je samo papir! — planuo je Marko. — Tako smo to napravili zbog…
— Zbog poreza koje nisi htio platiti — prekinula ga je mirno. — I zato se sada nalaziš u ovoj situaciji.
Naglo je zašutio.
— Taj stan si kupio, prebacio na moje ime, a onda ga ponovno “uzeo” kad ti je zatrebao. Ali porez na darovanje nikada nisi podmirio. Zgodan propust, zar ne?
— Ne petljaj se u moje financije — zarežao je.
— Moram, sine — rekla je tiho. — Jer sam na papiru jedini osnivač tvojih dviju tvrtki. Istog onog papira koji smatraš nevažnim kad ti ne ide u prilog.
— To je formalnost… — započeo je, ali zastao kad je vidio njezin izraz lica.
— Pregledala sam dokumentaciju. Temeljito. Usporedila prijavljene prihode s realnim prometom. Razlika je najmanje dvadeseterostruka. To nije pogreška. To je sustav.
Marko je problijedio.
— Imaš pristup knjigama? — promucao je.
— Kao osnivač, imam — odgovorila je. — Vidim gdje novac odlazi. I nije me šokirao iznos, nego drskost s kojom si krivotvorio moj potpis na nalozima za isplatu. I to prilično nespretno.
— To je… — pokušao je, ali Marija je oštro spustila dlan na stol. Porculan je zazvečao.
— Dosta. Još jednom umanji moju ulogu i smatrat ću da si dao otkaz. Od danas. Ovo nije fikcija.
Lana je sjedila ukočeno, blijeda poput zida.
— Tvrtke te uzdržavaju — nastavila je Marija sabrano. — Znam koliki ti je stvarni prihod i koliku bijednu svotu uplaćuješ za uzdržavanje vlastite kćeri. Moj prijedlog je jednostavan: odmah prepiši stan na Anino ime. I od sljedećeg mjeseca uplaćuj četverostruko veći iznos alimentacije — u skladu sa stvarnim primanjima.
— A ako ne? — procedio je Marko.
Marija ga je pogledala ravno u oči.
— U protivnom ću poduzeti korake koji ti se nimalo neće svidjeti. Imaš vremena razmisliti do sutra.
