“Otići ću do tvog bivšeg muža. Zato, djevojčice, počni razmišljati kako ćeš iseliti iz stana” samouvjereno je izjavila ljubavnica

Sramotno je koliko lako neko ruši živote.
Priče

Vrata su se otvorila gotovo istog trena kad je Marija pozvonila.

— Drago mi je što ste došli — rekla je Ana, pokušavajući sakriti nervozu koja joj je titrala u glasu.

— Zdravo, dušo — odgovorila je Marija suzdržano i nježno joj dlanom dotaknula obraz. — A gdje je naša mala princeza?

— U svojoj sobi, slaže stvari… — tiho je odvratila Ana.

— Opet je sve razbacala? — upitala je Marija dok je izuvala cipele i zakoračila u dnevni boravak.

No prizor koji ju je dočekao nije imao veze s dječjim neredom. Po prostoru je bilo razmješteno desetak napola napunjenih kutija, ormari su zjapili otvoreni, a igračke i odjeća ležale su posvuda. Stan, nekoć topao i uredan, sada je izgledao kao prolazna stanica.

— Dva tjedna — izgovorila je Ana bezizražajno, skidajući knjigu s police i mehanički je spuštajući u kutiju.

Marija joj je prišla, uzela knjigu iz ruku i odlučno je vratila na mjesto.

— Stanimo na trenutak — rekla je mirno, ali čvrsto. — Kutije neka pričekaju. Gurni ih u kut. S Markom još nisam razgovarala. A njegove “poslovne” odluke znaju se naglo promijeniti.

— Dobro… — promrmljala je Ana zbunjeno, pogledavajući nered kao da traži potvrdu da ipak mora nastaviti.

— A gdje je moja Mia? — povikala je Marija vedrije. — Mijice!

Iz spavaće sobe istrčala je djevojčica sitnih koraka.

— Bako! — uzviknula je i bacila joj se u zagrljaj.

— Ljepotice moja, zlato bakino, sunce malo! — šaputala je Marija, stežući unuku uz sebe kao da je želi zaštititi od cijelog svijeta.

— Bako, bako… — tepala je Mia, priljubljena uz njezin kaput.

— Hoćemo li do parka? Pokazat ćemo lišću kakva si ti umjetnica — predložila je Marija s osmijehom.

Ana je pogledom prešla preko kutija pa opet prema svekrvi. U tom pogledu bilo je pitanje, strah i tračak nade.

— Do kraja tjedna — rekla je Marija smireno. — Daj mi samo nekoliko dana.

Ana je duboko udahnula, kao da joj je netko skinuo teret s prsa.

— U redu — šapnula je i otišla po jaknu. U njezinim pokretima još je bilo nesigurnosti, ali sada i opreznog optimizma.

Nekoliko dana poslije, pod toplim jesenskim svjetlom koje je prodiralo kroz velika stakla luksuznog restorana, Marija je zakoračila unutra. Prostorija je blistala zlatnim tonovima, a za stolom uz prozor već je sjedio Marko. Preko puta njega — mlada žena.

Marija je prišla i sjela bez žurbe.

— Marko — započela je tiho — očekivala sam da ćemo razgovarati nasamo. Možeš li mi objasniti zašto je ova djevojka ovdje?

— Mama, ovo je Lana. Moja zaručnica — odgovorio je, lagano se namrštivši.

— Kako dirljivo. Ipak, poziv je bio upućen tebi — odvratila je hladno. — Nisam planirala upoznavanje prolaznih simpatija.

Lana je osjetila ledenu distancu u njezinu tonu.

— Mogu otići, ako smetam — predložila je nesigurno.

— Ne — presjekao je Marko oštro, spuštajući ruku na njezino rame gotovo posesivno. — Nemam tajni pred Lanom. Ionako će sve saznati.

— Razumijem — rekla je Marija, odmjerivši djevojku pogledom koji je bio jednako procjenjujući koliko i prezriv. — Neka ostane. Možda će tako brže shvatiti svu ljepotu tvog izbora.

Lani su zadrhtale trepavice, a lice joj je problijedjelo.

Marija je mirno namjestila bisernu ogrlicu.

— Razgovaramo o stanu — nastavila je. — O tvojoj ambicioznoj ideji da izbaciš Anu.

— To je već riješeno — naslonio se Marko unatrag, glumeći opuštenost koju su mu napeti mišići odavali. — Nema tu rasprave.

— Varaš se — odgovorila je smireno. — Nešto je riješeno tek kad su svi suglasni. Ja nisam.

— Treba mi taj stan. Oženit ću Lanu i tamo ćemo živjeti — povisio je glas.

— Nećete — rekla je odlučno. — I sada ću ti objasniti zašto.

Pogledala je Lanu gotovo slatkorječivo.

— Draga moja, možda je bolje da se ne uzrujavaš. Mogla bi čuti stvari koje ti neće biti po volji.

— Sjedni — procijedio je Marko kroz zube, čvršće stisnuvši Lanino rame.

— Samo sam mislila na njezine živce — odvratila je Marija ravnodušno.

Zatim se ponovno okrenula sinu.

— Želim te podsjetiti na jednu sitnicu. Stan u kojem Ana živi s mojom unukom formalno je moje vlasništvo. Kao i onaj u kojem ja stanujem.

— To je samo papir! — planuo je Marko. — Tako smo to napravili zbog…

— Zbog poreza koje nisi htio platiti — prekinula ga je mirno. — I zato se sada nalaziš u ovoj situaciji.

Naglo je zašutio.

— Taj stan si kupio, prebacio na moje ime, a onda ga ponovno “uzeo” kad ti je zatrebao. Ali porez na darovanje nikada nisi podmirio. Zgodan propust, zar ne?

— Ne petljaj se u moje financije — zarežao je.

— Moram, sine — rekla je tiho. — Jer sam na papiru jedini osnivač tvojih dviju tvrtki. Istog onog papira koji smatraš nevažnim kad ti ne ide u prilog.

— To je formalnost… — započeo je, ali zastao kad je vidio njezin izraz lica.

— Pregledala sam dokumentaciju. Temeljito. Usporedila prijavljene prihode s realnim prometom. Razlika je najmanje dvadeseterostruka. To nije pogreška. To je sustav.

Marko je problijedio.

— Imaš pristup knjigama? — promucao je.

— Kao osnivač, imam — odgovorila je. — Vidim gdje novac odlazi. I nije me šokirao iznos, nego drskost s kojom si krivotvorio moj potpis na nalozima za isplatu. I to prilično nespretno.

— To je… — pokušao je, ali Marija je oštro spustila dlan na stol. Porculan je zazvečao.

— Dosta. Još jednom umanji moju ulogu i smatrat ću da si dao otkaz. Od danas. Ovo nije fikcija.

Lana je sjedila ukočeno, blijeda poput zida.

— Tvrtke te uzdržavaju — nastavila je Marija sabrano. — Znam koliki ti je stvarni prihod i koliku bijednu svotu uplaćuješ za uzdržavanje vlastite kćeri. Moj prijedlog je jednostavan: odmah prepiši stan na Anino ime. I od sljedećeg mjeseca uplaćuj četverostruko veći iznos alimentacije — u skladu sa stvarnim primanjima.

— A ako ne? — procedio je Marko.

Marija ga je pogledala ravno u oči.

— U protivnom ću poduzeti korake koji ti se nimalo neće svidjeti. Imaš vremena razmisliti do sutra.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana