— Prva opcija — izgovorila je Marija glasom u kojem nije bilo ni trunke kolebanja — jest da te, kao jedini osnivač tvrtke, smijenim bez ikakve otpremnine. Uz sve posljedice koje to nosi za tvoj ugled i kreditnu sposobnost. Druga je da fascikl s dokazima o tvojim “poslovnim pothvatima” proslijedim Poreznoj upravi i policiji. Izbor je tvoj. Rok imaš do sutra.
Marko se zavalio u stolac kao da mu je netko izmaknuo tlo pod nogama. Tek sada mu je postalo jasno koliko je precijenio majčinu popustljivost. Godinama je računao na to da će ona šutjeti, ublažavati, sugerirati između redaka — ali nikada otvoreno stati nasuprot njemu.
— Marko… — prošaptala je Lana, jedva čujno, glasom koji je podrhtavao.
— Ne miješaj se — odsjekao je, ne pogledavši je.
Marija je bez žurbe otvorila torbu i izvadila uredno složeni fascikl. Spustila ga je na stol, prekrila dlanom i lagano, gotovo nehajno, zakucala noktima po kartonu.
— Ovdje ima više nego dovoljno materijala da nadležni pokažu ozbiljan interes za tebe — rekla je, ne skidajući pogled s njegova lica.
U Markovim očima pojavio se prazan, zamućen izraz. Izdaja? Od vlastite majke? Takav rasplet nikada nije ubrojio u svoje planove.
Marija je zatvorila torbu, uzela fascikl i ustala.
— Hvala na susretu, Marko — rekla je tonom kakvim se zaključuju poslovni sastanci. — I sretno s nekretninom.
Otišla je jednako mirno kao što je i došla.
Nekoliko dana poslije, Marija je, po ustaljenoj navici, pozvonila na poznata vrata. Iz dubine stana začuo se razdragani dječji glas.
— Bako!
Osmijeh joj je sam od sebe zatitrao na usnama.
Vrata je otvorila snaha, Ana. Lice joj je bilo iscrpljeno, podočnjaci tamni, ali pokušala je zadržati vedrinu dok je propuštala Mariju unutra.
— Bako! Bako! — mala Mia dojurila je poput vihora i bacila joj se u zagrljaj.
— Dušo moja, sunce bakino — nasmijala se Marija, podižući djevojčicu u naručje i ljubeći je u kosu koja je mirisala na dječji šampon i proljeće. — Pa ti si narasla! Prava mala snažna djevojka.
— Idemo van? — upitala je Mia nestrpljivo, već se izvlačeći iz zagrljaja.
— Upravo zbog toga sam i došla — odgovorila je Marija. — Samo se obuci kako treba, da te vjetar ne raznese kao jučer.
— Hoću! — viknula je djevojčica i potrčala prema hodniku.
Marija se tada okrenula prema Ani. Njezin pronicav pogled odmah je uočio blijedilo i napetost skrivenu iza pokušaja osmijeha.
— Kako si, Ana? Jesi li barem malo lakše disala ovih dana ili si još u režimu preživljavanja? — upitala je tiše.
Ana je kratko odmahnula glavom.
— Ako sam iskrena… osjećam se kao da sam na dnu oceana. Dublje od dna. Sve me pritišće.
Marija je zakoračila u dnevnu sobu i zastala. Prizor je bio gotovo šokantan. Ormari su zjapili poluprazni, uz zidove su bili naslagani kartoni i vreće, a po podu su ležale hrpe raznih stvari, razvrstane napola ili nikako. Prašnjava svjetlost probijala se kroz zavjese i davala svemu pomalo sumoran ton.
— Ovo je… ozbiljna akcija — primijetila je mirno. — Očekivala sam nered, ali ne baš ovakvu ekspediciju.
— Ni sama nisam znala koliko se toga nakupilo — priznala je Ana, prelazeći rukom preko čela. — Kao da sedam godina nisam živjela nego skladištila tuđe odluke i vlastite zablude. Svaki kut podsjeća me na neku pogrešku.
— Čiju pogrešku? — upitala je Marija, blago podižući obrvu.
Ana je kiselo uzdahnula.
— Nemoj da izgovaram naglas. Znaš i sama. Pokušavam raščistiti, ali osjećam se kao da guram kamen uzbrdo. Samo što je taj kamen sastavljen od njegovih starih kravata i mojih razbijenih iluzija.
— Razlika je u tome što ti taj kamen napokon mičeš s puta — rekla je Marija smireno. — Praviš prostor. A to je već početak.
— Samo da obučem Miju prije nego što na sebe navuče kapu umjesto čarapa — dodala je Ana i krenula prema hodniku.
— Pričekaj trenutak — zaustavila ju je Marija, izvlačeći iz torbe nekoliko pažljivo složenih papira. — Mislim da bi ovo trebala vidjeti. Vrijeme je da prestaneš nagađati.
Pružila joj je dokumente i otišla pomoći Miji oko jakne.
Ana je mehanički uzela papire. U početku je samo letimično prelazila pogledom preko redaka, ne shvaćajući. Zatim se zaustavila. Vratila se na početak. Boja joj je nestala s lica. Prsti su joj zgrčili rubove listova, a oči su se napunile suzama.
Bez riječi je prišla Mariji, koja je upravo zakopčavala djevojčici jaknu, i snažno je zagrlila.
— Mama… hvala ti… — izustila je kroz jecaj. — Nisam imala pojma. Bila sam slijepa.
— Mama? — zbunjeno je ponovila Mia, gledajući čas jednu, čas drugu. — Baka je mama?
Ana se kroz suze nasmijala.
— Jest, dušo. Baka je također mama. I to najhrabrija.
Marija je nježno potapšala snahu po leđima.
— Nitko nema pravo gaziti po tvom i Mijinom životu — rekla je tiho, ali odlučno. — Ovo su dokazi. Sada znaš istinu i možeš se braniti.
Ana je duboko udahnula, pokušavajući povratiti kontrolu.
— Ne znam kako da ti zahvalim. Za sve.
— Zahvalit ćeš mi tako da kreneš naprijed — odgovorila je Marija, a zatim vedrijim tonom dodala: — A sada, je li naša mala ekipa spremna za operaciju “proljeće”? Sunce sja, zrak je svjež — idealno za šetnju i strateški odabir sladoleda.
— Sladoled! — oduševljeno je uzviknula Mia.
Ana je kimnula, brišući obraze. Prišla je jednoj kutiji, otvorila je i izvadila starog plišanog medvjedića — Mijinog vjernog suputnika kroz sve promjene. Podigla ga je i sjetno se nasmiješila.
— Znaš, mama, ovo je jedini “muškarac” u kući koji me nikad nije lagao ni iznevjerio. Plišani, ali pouzdan.
— Očito vrijedan primjerak — uzvratila je Marija s blagim humorom. — Ponekad je takva odanost rjeđa nego što mislimo.
Ana je medvjedića smjestila na oslobođenu policu. Zraka sunca pala je ravno na njegovo izlizano lice, kao da ga je obasjala toplinom koja nije imala ništa lažno u sebi.
