— Kakav zajednički? — prasnuo je Marko podrugljivo. — O čemu ti to? Ti si umirovljena profesorica, kakav posao?
— Uložila sam i ja novac. Imam potvrde.
— Potvrde? — glas mu je zadrhtao, ali brzo se pribrao. — Ma daj, to su bili darovi.
— O tome ćemo pred sudom — izgovorila je Ivana neočekivano mirno i prekinula vezu.
Srce joj je udaralo kao ludo. Nikada mu se nije tako suprotstavila. Uvijek bi popustila, povukla se korak unatrag. Trideset i dvije godine činila je ustupke. A sada…
— Jesam li to stvarno učinila? — prošaptala je i prvi put nakon dugo vremena razvukla usne u osmijeh.
Sljedeći dani protekli su kao u magli. Prikupljala je papire, sortirala račune, dogovarala sastanke s odvjetnicom i pokušavala pohvatati pravne izraze koji su joj dotad zvučali kao strani jezik. Na fakultetu je uzela dopust — nije bila sposobna držati predavanja niti se usredotočiti na studente.
— Ivana, smršavjela si — primijetila je kolegica Maja u zbornici. — Moraš nešto pojesti.
— Nemam kad — odmahne rukom. — Moram srediti dokumentaciju.
Maja ju je zabrinuto pogledala.
— A on… ne prijeti ti?
— Zasad samo telefonom — kiselo se nasmije Ivana. — Zove i ponavlja da se “urazumim”. Kao da sam ja ta koja je izgubila razum.
Te večeri nazvao ju je sin Luka.
— Mama, iscrpljuje me — zvučao je umorno. — Svaki dan me zove i nagovara da utječem na tebe.
— I što mu kažeš?
— Kažem da je to vaša stvar. Tada poludi.
Ivana uzdahne. Luka je oduvijek stajao po strani kad bi se ona i Marko sukobljavali. Možda je tako bilo najpoštenije.
— Kako ti sve to podnosiš? — upita je.
Zastala je, progutala knedlu.
— Držim se. Znaš, pronašla sam stare fotografije… Sjećaš li se kad smo gradili kuću? Bio si klinac.
— Naravno! Nosio sam cigle — nasmije se. — A tata je samo izdavao naredbe.
— Da. A novac sam davala ja.
— Molim?
— Cijelu svoju profesorsku plaću ulagali smo u materijal. Sačuvala sam i račune.
— Nevjerojatno… A on priča da je sve sam stvorio.
U tom trenutku mobitel je ponovno zasvijetlio — Markov poziv. Ivana ga je odbila.
— Opet on. Sad zove svakodnevno.
— Nemoj se javljati.
— I ne javljam se. Ali dolazi.
Dan prije pojavio se bez najave. Stajao je na pragu s onim pogledom kojim ju je nekada ušutkavao. Nekada bi to djelovalo. Sada više nije.
— Vrati mi potvrde — zahtijevao je.
— Ne.
— Ivana, igraš se vatrom.
— Ne, Marko. Ti se igraš — sa mnom. Već trideset i dvije godine.
Zalupio je vratima tako snažno da se s plafona osuo komadić žbuke.
A danas je došla ona. Mlada, dotjerana, s drskim sjajem u očima.
— Ja sam Sara — predstavila se bez uvoda. — Moramo razgovarati.
— O čemu? — Ivana prekriži ruke na prsima.
— O Marku. On pati. Ionako ćete se razvesti, čemu ta drama?
— Kakva drama?
— Pa ti zahtjevi… kuća, novac.
— Moj novac — precizirala je Ivana.
Sara je zakolutala očima.
— Kakav vaš novac? Marko je vodio poslove, a vi ste…
— A ja sam što?
Djevojka na trenutak zastane.
— Pa… domaćica.
— Više od trideset godina predajem na fakultetu.
— Nije važno! — odbrusi Sara. — Marko i ja se volimo. A vi…
— Koliko imate godina, Sara?
— Dvadeset sedam — odgovori prkosno.
— S dvadeset sedam i ja sam vjerovala da je sve jednostavno — tiho reče Ivana. — Recite Marku da ga čekam na sudu.
Nakon što je Sara otišla, Ivana je dugo stajala pred ogledalom. Bore, sijede vlasi… Ne, s tom djevojkom se ne može natjecati u mladosti. Ali to ionako nije bit.
— Ne borim se za mladost — šapnula je svom odrazu. — Borim se za pravdu.
Predvečer ju je nazvala Petra.
— Ivana, dokumenti su spremni. Sutra podnosimo tužbu.
— Tako brzo?
— Zašto odugovlačiti? Dokazi su čvrsti. Usput, vaš bivši suprug me zvao.
— I?
— Pokušao me zastrašiti — nasmije se odvjetnica. — Ali nisam od onih koji se povlače. Jeste li spremni za ročište?
Ivana na trenutak zatvori oči.
— Nisam — prizna iskreno. — Ali izbora nemam.
