“Podnio sam papire za razvod. Kuća ostaje meni, kao i novac. Znaš i sama – sve je na moje ime.” Ivana šutke briše iste šalice dok shvaća da ju je ostavio bez ičega

Nepravedno i okrutno, život joj se preokreće.
Priče

— Kakav zajednički? — prasnuo je Marko podrugljivo. — O čemu ti to? Ti si umirovljena profesorica, kakav posao?

— Uložila sam i ja novac. Imam potvrde.

— Potvrde? — glas mu je zadrhtao, ali brzo se pribrao. — Ma daj, to su bili darovi.

— O tome ćemo pred sudom — izgovorila je Ivana neočekivano mirno i prekinula vezu.

Srce joj je udaralo kao ludo. Nikada mu se nije tako suprotstavila. Uvijek bi popustila, povukla se korak unatrag. Trideset i dvije godine činila je ustupke. A sada…

— Jesam li to stvarno učinila? — prošaptala je i prvi put nakon dugo vremena razvukla usne u osmijeh.

Sljedeći dani protekli su kao u magli. Prikupljala je papire, sortirala račune, dogovarala sastanke s odvjetnicom i pokušavala pohvatati pravne izraze koji su joj dotad zvučali kao strani jezik. Na fakultetu je uzela dopust — nije bila sposobna držati predavanja niti se usredotočiti na studente.

— Ivana, smršavjela si — primijetila je kolegica Maja u zbornici. — Moraš nešto pojesti.

— Nemam kad — odmahne rukom. — Moram srediti dokumentaciju.

Maja ju je zabrinuto pogledala.

— A on… ne prijeti ti?

— Zasad samo telefonom — kiselo se nasmije Ivana. — Zove i ponavlja da se “urazumim”. Kao da sam ja ta koja je izgubila razum.

Te večeri nazvao ju je sin Luka.

— Mama, iscrpljuje me — zvučao je umorno. — Svaki dan me zove i nagovara da utječem na tebe.

— I što mu kažeš?

— Kažem da je to vaša stvar. Tada poludi.

Ivana uzdahne. Luka je oduvijek stajao po strani kad bi se ona i Marko sukobljavali. Možda je tako bilo najpoštenije.

— Kako ti sve to podnosiš? — upita je.

Zastala je, progutala knedlu.

— Držim se. Znaš, pronašla sam stare fotografije… Sjećaš li se kad smo gradili kuću? Bio si klinac.

— Naravno! Nosio sam cigle — nasmije se. — A tata je samo izdavao naredbe.

— Da. A novac sam davala ja.

— Molim?

— Cijelu svoju profesorsku plaću ulagali smo u materijal. Sačuvala sam i račune.

— Nevjerojatno… A on priča da je sve sam stvorio.

U tom trenutku mobitel je ponovno zasvijetlio — Markov poziv. Ivana ga je odbila.

— Opet on. Sad zove svakodnevno.

— Nemoj se javljati.

— I ne javljam se. Ali dolazi.

Dan prije pojavio se bez najave. Stajao je na pragu s onim pogledom kojim ju je nekada ušutkavao. Nekada bi to djelovalo. Sada više nije.

— Vrati mi potvrde — zahtijevao je.

— Ne.

— Ivana, igraš se vatrom.

— Ne, Marko. Ti se igraš — sa mnom. Već trideset i dvije godine.

Zalupio je vratima tako snažno da se s plafona osuo komadić žbuke.

A danas je došla ona. Mlada, dotjerana, s drskim sjajem u očima.

— Ja sam Sara — predstavila se bez uvoda. — Moramo razgovarati.

— O čemu? — Ivana prekriži ruke na prsima.

— O Marku. On pati. Ionako ćete se razvesti, čemu ta drama?

— Kakva drama?

— Pa ti zahtjevi… kuća, novac.

— Moj novac — precizirala je Ivana.

Sara je zakolutala očima.

— Kakav vaš novac? Marko je vodio poslove, a vi ste…

— A ja sam što?

Djevojka na trenutak zastane.

— Pa… domaćica.

— Više od trideset godina predajem na fakultetu.

— Nije važno! — odbrusi Sara. — Marko i ja se volimo. A vi…

— Koliko imate godina, Sara?

— Dvadeset sedam — odgovori prkosno.

— S dvadeset sedam i ja sam vjerovala da je sve jednostavno — tiho reče Ivana. — Recite Marku da ga čekam na sudu.

Nakon što je Sara otišla, Ivana je dugo stajala pred ogledalom. Bore, sijede vlasi… Ne, s tom djevojkom se ne može natjecati u mladosti. Ali to ionako nije bit.

— Ne borim se za mladost — šapnula je svom odrazu. — Borim se za pravdu.

Predvečer ju je nazvala Petra.

— Ivana, dokumenti su spremni. Sutra podnosimo tužbu.

— Tako brzo?

— Zašto odugovlačiti? Dokazi su čvrsti. Usput, vaš bivši suprug me zvao.

— I?

— Pokušao me zastrašiti — nasmije se odvjetnica. — Ali nisam od onih koji se povlače. Jeste li spremni za ročište?

Ivana na trenutak zatvori oči.

— Nisam — prizna iskreno. — Ali izbora nemam.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana