“Ma daj, Marija. Uvijek slavimo zajedno. To je obitelj” — Ivan odbacuje njezin prijedlog dok Marija šuti i osjeća se kao podstanarka u vlastitom domu

Sramotno, ponižavajuće tišinom koja razjeda dom.
Priče

Marija je već u zoru osjećala nelagodu, svjesna da je čeka naporan dan. Ivan je od jutra užurbano hodao po stanu, premještao stolice, prebrojavao tanjure i provjeravao ima li dovoljno pribora za sve. Njegova rodbina nikada nije dolazila pojedinačno – uvijek bi se pojavili u punom sastavu: sestra Petra s mužem Markom, teta Vesna i bratić Nikola sa suprugom. U takvim trenucima Marija nije imala dojam da je domaćica u vlastitom domu, nego prije podstanarka kojoj se velikodušno dopušta boravak.

— Možda bismo ovaj put mogli preskočiti okupljanje? — oprezno je predložila dok je rezala povrće za salatu. — Proslavimo nas dvoje… ili nas troje, mirno i bez galame.

Ivan nije ni podigao pogled s novina. — Ma daj, Marija. Uvijek slavimo zajedno. To je obitelj.

„Obitelj“, ponovila je u sebi s gorčinom. Za njega možda. Za nju su to bili ljudi koji su stan doživljavali kao zajednički prostor, hladnjak kao javno dobro, a nju kao nekoga tko poslužuje i šuti.

Točno u dva zazvonilo je zvono. Petra je, kao i obično, prva uletjela bez kucanja. Glasna, samouvjerena, s prefarbanom kosom i navikom da govori povišenim tonom, odmah je krenula prema kuhinji.

— Ivane, bok! — poljubila ga je u obraz, a zatim bez ustručavanja otvorila hladnjak. — Pa što je ovo, gotovo prazno? Marija, gdje je torta? Mislila sam da si pripremila nešto posebno.

— U kutiji je na stolu — kratko je odgovorila Marija, slažući salatu u zdjele.

— Kupovna? — Petra je podigla obrve. — Pa imaš ruke, mogla si se malo potruditi.

Nedugo zatim ušao je Marko, njezin suprug, nižeg rasta, s prorijeđenom kosom i trajno namrštenim izrazom. Bez pozdrava je prošao u dnevni boravak, odmjerio namještaj pogledom kao procjenitelj i sjeo u fotelju.

— Ivane, kad mislite promijeniti ovaj kauč? — dobacio je. — Utonuo je skroz, neugodno je sjediti.

Posljednja je stigla teta Vesna, suha žena oštrih crta lica i još oštrijih primjedbi. Uvijek je ulazila s držanjem nekoga tko je pozvan da uvede red.

— Joj, Marija draga — prešla je pogledom po kuhinji — sudoper ti se ne sjaji, a ručnici su nekako sivi. Žena mora paziti na kuću, to je njezina slika.

Marija je stisnula šake, ali je prešutjela odgovor. Ivan joj je prišao s leđa i položio ruku na rame, kao da je želi umiriti, no taj ju je dodir samo dodatno iznervirao.

— Hajde, sjednimo za stol — rekao je pomirljivim glasom. — Marija je pripremila puno toga.

Čim su sjeli, započelo je ono što je u sebi nazivala „obiteljskim vijećanjem“. Petra je zagrabila salatu, kušala i odmah se namrštila.

— Nekako je bez okusa. Marija, nemoj štedjeti na soli, muškarci vole jače začinjeno. I majoneze je premalo, djeluje suho.

— Jučer sam baš rekla Ivanu… — nastavila je, spremajući se iznijeti novu primjedbu.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana