— Ivan neće nikome ništa dopuštati niti braniti, — presjekla ju je Marija mirno, ali odlučno. — Ovo nije njegova odluka. Ovo je moj stan, moje granice i moje strpljenje. A ono je upravo došlo do kraja.
Rodbina je nevoljko počela skupljati svoje stvari. Marko je ispod glasa dobacivao uvrede o „razmaženim klinkama“, Vesna je negodovala i vrtjela glavom kao da svjedoči najvećoj nepravdi, dok je Petra, već na izlazu, pokušavala nešto užurbano šapnuti bratu. Ivan je, međutim, šutio. Pogled mu je ostao prikovan za suprugu.
Kad su se vrata zatvorila i njihovi koraci utihnuli na stubištu, stan je obavila gotovo nestvarna tišina. Marija se naslonila leđima na vrata i na trenutak sklopila oči, kao da pokušava usporiti ubrzano disanje.
— Marija… — započeo je Ivan oprezno.
— Ne. Sada ćeš ti slušati mene, — otvorila je oči i susrela njegov pogled. — Pet godina trpim njihovu drskost. Pet godina slušam kako nisam dovoljno dobra supruga, domaćica, kuharica. Pet godina dopuštam da otvaraju naše ormare bez pitanja, procjenjuju namještaj, komentiraju stan i moj izgled kao da sam izložena roba.
Ivan je napravio korak prema njoj, nesiguran.
— Nisu ti htjeli nauditi. Takvi su, jednostavno…
— Takvi su oni, a ovakva sam ja, — prekinula ga je čvrsto. — I imam svoje granice. Ako želiš da ovaj brak opstane, moraš ih poštovati.
Prošla je pokraj njega u dnevni boravak i počela sklanjati posuđe sa svečano postavljenog stola. Prsti su joj lagano podrhtavali od napetosti, ali negdje duboko osjećala je olakšanje, kao da je s leđa skinula težak teret koji je godinama nosila.
— Ne zabranjujem ti da se viđaš s njima, — nastavila je slažući tanjure. — Nađite se gdje god želite, koliko god često želite. Ali u ovom domu nitko više neće određivati kako ću živjeti, što ću kuhati ni kako ću izgledati.
Ivan joj je u tišini pomagao. Nekoliko je puta započeo rečenicu pa zastao. Na kraju se zaustavio držeći hrpu tanjura u rukama.
— Marija… nisam shvaćao da ti je toliko teško.
Podigla je pogled prema njemu.
— Jesi. Samo ti je bilo jednostavnije praviti se da je sve u redu nego suprotstaviti se njihovom nezadovoljstvu.
Spustio je tanjure i prišao joj bliže.
— Oprosti mi. Stvarno. Mislio sam da ti samo smeta buka i gužva. Nisam razumio da se radi o nepoštovanju.
Marija je odložila krpu kojom je brisala ruke.
— Ne namjeravam se uklapati u njihove ideale savršene snahe. I neću više šutke podnositi uvrede pod vlastitim krovom. Ako me ne mogu tretirati kao ravnopravnu osobu, onda ovdje nemaju što tražiti.
— A ako… ako zbog toga prekinu kontakt sa mnom? — upitao je tiho.
Slegnula je ramenima.
— To će biti njihova odluka. A tvoja je odluka koga ćeš staviti na prvo mjesto — njih ili mene.
Stajali su usred kuhinje, okruženi netaknutim jelima pripremljenima za slavlje, i Ivan je jasno shvatio da je izbor stvaran. Ne bira između rodbine i supruge, nego između navike da izbjegava sukobe i spremnosti da zaštiti osobu koju voli.
— U redu, — izgovorio je napokon. — Razgovarat ću s njima.
— Nije dovoljno samo razgovarati, — ispravila ga je Marija tiho, ali odlučno. — Treba im jasno i bez okolišanja objasniti.
