– I stan ti je pod hipotekom – dodala je Marina prolazeći kraj nje. – Kako uopće stojite s ratama?
S ratama su stajali katastrofalno. Marko ni dalje nije uspio pronaći stabilan posao, a njegova sestra Ivana hladno je odbila pomoći. „Imam svoju djecu, a ovo je ionako vaša zbrka“, rekla je bez imalo grižnje savjesti. Banka je već tri mjeseca obračunavala zatezne kamate i slala opomene, prijeteći raskidom ugovora i prodajom stana na dražbi.
Razvod Marine i Marka proveden je brzo i bez suvišnih drama. Nisu imali djece, a osim Markovih dugova zapravo nije bilo ničega što bi se dijelilo. Svatko je krenuo na svoju stranu.
Godinu dana kasnije Marina je šetala trgovačkim centrom, razgledavajući novogodišnje poklone. Izgledala je drugačije – nova frizura, uspravno držanje, u očima mir i sigurnost. Na trenutak se zaustavila pred izlogom s aparatima za kavu, pitajući se bi li se trebala počastiti.
– Marina?
Okrenula se. Ispred nje je stajao Marko. Djelovao je iscrpljeno, kao da je u tih dvanaest mjeseci ostario deset godina. Nosio je isti kaput kao nekad, samo sada iznošen i pohaban.
– Bok, Marko.
– Bok… Izgledaš odlično.
– Hvala. I osjećam se tako. Kako si? Kako je Vesna?
Na spomen majke Marku se lice zgrčilo.
– Banka nam je oduzela stan. Prodali su ga na dražbi, praktički u bescjenje. Jedva je pokrivena glavnica, ali kamate i penali ostali su. Sada Vesni skidaju pola mirovine. I onih četrdeset tisuća eura koje ti mora isplatiti… i to ona otplaćuje, u ratama.
– Žao mi je – odgovorila je Marina pristojno, ali bez topline.
– Sada svi živimo kod nje. U dvosobnom stanu. Ja, ona i Ivana s djecom – razvela se pa nam se uselila. Gužva je nepodnošljiva, pravi kaos. Vesna je nervozna, stalno prigovara. Često spominje tebe. Govori: „Kakva je Marina bila, kako nam je bilo dobro dok je ona bila s nama.“
Marina se kratko nasmijala.
– Ozbiljno? A što je s onim „prokletnice“ i „uništit ću te“?
– Ma… brzo je to zaboravila. Marina… – Marko je napravio korak bliže, pokušavajući uhvatiti njezin pogled. – Hoćemo li popiti kavu? Promijenio sam se. Vozim taksi, trudim se. Auto je u najmu, ali radim koliko mogu. Nedostaješ mi. Shvatio sam koliko sam bio glup. Možemo li pokušati ispočetka? Unajmit ćemo stan, živjeti sami, bez majki i sestara…
Gledala ga je mirno. U sebi nije pronašla ni bijes ni ogorčenost. Ni sažaljenje. Pred njom je stajao stranac koji je mirisao na jeftine cigarete i stare probleme.
– Ne, Marko. Ne može se krenuti iz početka kad sam ja već završila. Za mene je ta priča gotova.
– Ali voljeli smo se!
– Ja jesam. Ti si volio što sam rješavala tvoje brige. Bila sam ti praktična, ne voljena. Znaš, nedavno sam uzela kredit. Svoj. Na svoje ime. Uređujem stan kako želim. I nitko mi neće reći da to nije moj dom. Nitko mi neće dovoditi rodbinu bez pitanja. Znaš li koliko je oslobađajuće ne ovisiti ni o kome?
– Postala si hladna – promrmljao je.
– Ne. Samo sam odrasla. Zbogom, Marko. I pozdravi Vesnu. Reci joj hvala. Da nije bila toliko pohlepna, možda bih i dalje otplaćivala tuđe snove i zaboravila na vlastite. Zapravo me oslobodila.
Okrenula se i udaljila, potpetice su joj tiho odzvanjale po sjajnom podu. Aparat za kavu ipak nije kupila. Odlučila je taj novac sačuvati za putovanje. Ove godine planirala je na more, prvi put nakon pet godina. Sama. Slobodna.
Marko je dugo gledao za njom, stišćući u džepu kutiju jeftinih cigareta. Tek sada mu je postalo jasno kako su on i majka, u želji da iz Marine izvuku sve što mogu, uništili jedinu vrijednu stvar koju su imali. Kod kuće ga je čekala galama zbog neopranog suđa, dječji plač i Vesnino neprestano gunđanje. Uvečer je znala sjediti nad starim albumom, zureći u fotografiju bivše snahe koju je slučajno pronašla, i tiho uzdisati.
Ali prošlost se nije mogla vratiti. Račun za sve pogreške bio je ispostavljen – i morao se podmiriti do posljednjeg centa.
