“U redu. Onda se ti iseli” odgovorila je hladno, ostavivši ga bez riječi

Taj hladni rastanak djeluje kukavički i okrutno.
Priče

Moj muž je izgovorio: „Hajdemo se razvesti“, a ja sam mirno uzvratila: „U redu. Onda se ti iseli.“

Ana je primijetila da je Marko toga jutra odjenuo svoju najbolju košulju — onu svijetlokrem koju su zajedno kupili za njegov prošli rođendan.

Obuo je i nove cipele.

Čak je stavio i manžete, iako je nedjeljom kod kuće inače hodao u staroj trenirci i iznošenoj majici.

— Ana, moramo razgovarati — rekao je stojeći kraj prozora, ne okrećući se prema njoj.

Polako je spustila šalicu kave na stol. Srce joj je na trenutak zastalo, ali ne od straha — više od znatiželje. Osjećala je da je on ovaj razgovor unaprijed uvježbao, kao da se priprema za važan nastup.

Tada joj je sinulo: očekuje suze, molbe, možda i scenu. No, umjesto toga, preplavio ju je neobjašnjiv mir.

— Mislim da bi bilo najbolje da se raziđemo — nastavio je, i dalje gledajući kroz staklo. — Oboje znamo da je tako.

— Znamo? — ponovila je, iznenađena koliko joj glas zvuči staloženo, gotovo ravnodušno.

Napokon se okrenuo. Na licu mu se pojavio tračak zbunjenosti — njezina reakcija nije bila ono čemu se nadao.

— Da. Odrasli smo ljudi. Osjećaji su nestali. Zašto bismo glumili?

Ana se naslonila na naslon stolca.

Dvadeset i dvije godine braka. Zajedno su podigli sina. Prošli su kroz njegov pubertet i njezinu četrdesetu. A sada je, činilo se, stigla prava pedeseta — ona koja razotkriva istinu.

— I kamo bih ja trebala otići? — upitala je jednostavno.

— Pa… — zastao je, očito nespreman na konkretna pitanja. — Možeš privremeno kod Ivane. Ili unajmi nešto. U početku ću ti financijski pomagati.

Ivana — njegova sestra koja je oduvijek smatrala da se Ana nikada nije trebala udati za njega.

„Pomagat ću ti novcem.“ Kakva velikodušnost.

— A ti? Koji je tvoj plan?

— Ja? — trepnuo je. — Ništa posebno zasad. Možda prodam stan i kupim manji.

— Stan? — lagano je nagnula glavu. — Ovaj?

— Da. Zašto ne?

Ustala je i prišla prozoru. Marko je instinktivno odstupio korak unatrag.

Dolje su prolazili učenici s ruksacima — počela je nova školska godina. Svijet je nastavljao svojim ritmom.

— Marko, sjećaš li se na koga je stan upisan?

— Naravno, na mene. Zašto pitaš?

— Na tebe? — u njezinu se glasu pojavila nijansa čuđenja, dovoljno uvjerljiva da ga zbuni. — Jesi li potpuno siguran?

Po prvi put djelovao je nesigurno.

— Naravno. Već dugo je tako upisano.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana