— Od novca koji mi je mama dala još prije našeg vjenčanja. Sjećaš se? Prodala je svoju sobu u zajedničkom stanu i rekla mi: „Ovo je za tvoju budućnost.”
I doista je bila za budućnost — za naš zajednički život.
Marko je ostao nijem.
— Stan je zato i upisan na mene. U to vrijeme ti nisi imao stalni posao, još si tražio svoj put. Banci je trebala potvrda o mojim primanjima kako bismo dobili kredit. Bez toga ništa ne bi prošlo.
Zastala je i mirno ga pogledala.
— Sad ti je jasnije?
— Ali mi smo… Mi smo se dogovorili…
— Dogovorili smo se da će sve biti zajedničko. I tako je i bilo.
Nagnula je glavu u stranu.
— Sve dok ti nisi odlučio to „zajedničko” razlomiti na pola.
Ana se vratila za stol, uzela šalicu. Kava je odavno izgubila toplinu, ali ipak je otpila gutljaj, kao da joj hladnoća ne smeta.
— Znaš, Marko, shvatila sam da si možda u pravu. Možda je razvod zaista najbolje rješenje.
— Ozbiljno? — Na trenutak mu je lice živnulo, no u očima mu je zatitrala nesigurnost.
— Da. Ako već želiš započeti novi život, onda to učinimo pošteno.
Spustila je šalicu.
— Ja ostajem ovdje. Stan je moj. A ti potraži nešto svoje — vlastitim novcem.
— Ana, možemo to riješiti civilizirano…
— A zar ovo nije civilizirano? — blago se nasmiješila. — Tražio si slobodu. Dobivaš je. Bez ograničenja.
Sjeo je nasuprot nje. Košulja koju je jutros pažljivo odabrao odjednom mu se učinila smiješnom.
— Trenutno nemam dovoljno za stan…
— A ja nemam namjeru biti tvoj sponzor — odgovorila je mirno. — Sam si rekao da smo odrasli ljudi.
— Mislio sam da ćemo se razići bez komplikacija…
— I hoćemo. Bez vike, bez scena. Svatko dobije ono što je želio.
Pogledala ga je ravno u oči.
— Htio si da ja odem. Ispalo je da ćeš ipak ti spakirati stvari. Nije li to pravedno?
Ustala je, odnijela šalicu do sudopera. Na zaslonu mobitela zasvijetlila je obavijest o dostavi namirnica koje je jučer naručila za danas.
— Moram razmisliti — promrmljao je.
— Naravno — kimnula je dok je ispirala šalicu pod mlazom vode. — Samo nemoj odugovlačiti. Popodne mi dolaze prijateljice.
Zastala je na trenutak.
— Ne bih voljela pred njima analizirati naš brak.
Marko je otišao u spavaću sobu. Ubrzo je začula prigušen, ali napet razgovor na telefonu.
Dostava je stigla točno na vrijeme. Ana je raspakirala vrećice i počela rezati povrće za ručak. Pokreti su joj bili smireni, gotovo ritmični, kao da svakim rezom slaže misli na svoje mjesto.
Nakon pola sata Marko se vratio u kuhinju.
— Ana, možda ipak brzamo? Možemo li još jednom sve proći?
— Što točno? — nije podigla pogled s daske za rezanje. — Ti si svoju odluku već donio. Ja sam je prihvatila. Sve je sasvim jasno.
