— Nitko ti ništa ne uzima! — uvrijeđeno je odbrusila Katarina. — U pristojnoj obitelji imovina pripada muškarcu!
— U zdravoj obitelji ljudi se međusobno poštuju — uzvratila je Ivana mirno, ali odlučno. — Ne vodi se rat protiv nekoga samo zato što posjeduje nešto svoje.
— Rat? — Marina je ponovno teatralno pritisnula ruku na prsa. — Marko, jesi li čuo što govori? Meni je zlo…
Ovaj put Ivana nije ni trepnula na taj prizor.
— Dosta je bilo. Umorna sam od svega! Tri godine trpim vaše igrice, ucjene, pokušaje da mi krojite život po svojoj mjeri. Ali svoj stan ne dam. To zaboravite.
— Onda se gubi! — planuo je Marko. — Izađi iz mog stana!
— Tvog? — na njezinim usnama pojavio se gorak osmijeh. — Ovaj stan unajmljujemo zajedno i najamninu dijelimo napola. No znaš što? U pravu si. Otići ću. U svoj stan.
Okrenula se i bez riječi ušla u spavaću sobu. Dok je otvarala ormar i izvlačila kovčeg, iza leđa su joj dopirali povici — Marinin piskavi glas, Katarinino nagovaranje, Markove prijetnje. Ali odluka je već bila donesena.
Dva sata poslije stajala je na vratima s kovčegom u ruci. Marko joj je prepriječio izlaz.
— Jesi li ozbiljna? Zbog prokletog stana rasturit ćeš brak?
— Nije riječ o stanu, Marko — rekla je tiho. — Riječ je o poštovanju. O tome da imam pravo biti osoba, a ne produžetak tvoje majke.
— Što ti znaš o obitelji?! — prosiktala je Marina. — Prazna si! Tri godine ste u braku, a nema ni djeteta!
Udarac je bio namjeran i bolan. Ivana je znala koliko ih je iscrpila borba s neplodnošću, koliko su pretraga prošli. To pretvoriti u oružje bilo je okrutno.
— Sve najbolje, Marina — rekla je, otključavajući vrata. — Marko, želiš li razgovarati, znaš gdje me možeš dobiti.
Njezin novi stan dočekao ju je tišinom i mirisom svježe boje. Jednosoban, skroman, ali napokon samo njezin. Spustila je kovčeg u hodnik i prišla prozoru. Pogled je padao na mirno dvorište s malim igralištem.
Mobitel je neprestano vibrirao. Marko, Marina, čak i Katarina — svi su pokušavali doći do nje. Isključila je zvuk i legla na novi kauč koji su tog jutra dostavili.
Misli su joj se vraćale unatrag. Tri godine u kojima se polako gasila pokušavajući zadovoljiti tuđa očekivanja. Kako se Marko, nekoć pažljiv i nježan, pretvorio u poslušnog sina koji ne propituje majčine riječi. I kako ljubav ne smije biti izgovor za poniženje.
Ujutro ju je probudilo zvono na vratima. Ogrnula je kućni ogrtač i pogledala kroz špijunku. Marko. Neispavan, podbuhlih očiju.
— Ivana, molim te, otvori — glas mu je bio promukao. — Trebamo razgovarati.
Otključala je.
— Uđi.
Polako je prošao stanom, odmjeravajući prostor.
— Lijepo si to uredila. Toplo djeluje.
— Hvala — rekla je iz kuhinje. — Hoćeš čaj?
— Može.
Sjeo je za mali stol.
— Ivana, hajdemo ovo riješiti. Mama kaže…
— Stani — prekinula ga je. — Ako si došao prenositi njezine poruke, nema potrebe da ostaješ.
— Ne, nisam… — zastao je. — Ja želim pričati. Znaš kakva je ona. Navikla je da sve ide po njezinom.
— I ti si navikao — primijetila je, stavljajući šalicu pred njega.
— Možda jesam — priznao je tiše nego što je očekivala. — Ali ne moramo zbog toga uništiti sve.
— Jesmo li mi uopće imali “mi”? — sjela je nasuprot njega. — Tvoja majka odlučivala je o svemu. Što ću odjenuti, kako ću kuhati, kako ćemo živjeti. A ti si uvijek stajao uz nju.
— Ona mi je majka — spustio je pogled. — Ne mogu joj okrenuti leđa.
— A ja sam ti supruga. Ili sam barem bila. A meni si leđa okretao bez problema.
Nekoliko trenutaka šutjeli su. Marko je prstima okretao šalicu, kao da u njoj traži odgovore.
— Oprosti — izustio je naposljetku. — Nisam shvaćao koliko ti je teško. Sve što je govorila činilo mi se razumnim.
— Voliš je i to je normalno — rekla je smirenije. — Ali kad se oženiš, stvaraš novu obitelj. Ona bi trebala biti prioritet.
— Znači, želiš razvod? — pitao je gotovo šapatom.
Dugo ga je promatrala. Još je voljela onog Marka od prije četiri godine, ali taj je nestao pod majčinim utjecajem.
— Želim živjeti odvojeno — odgovorila je napokon. — Treba mi vrijeme. A i tebi. Razmisli što ti je važnije — majka ili brak.
— To nije fer!
— Je li bilo fer očekivati da ti poklonim stan? — uzvratila je. — Umorna sam od borbe za svoje mjesto u tvom životu.
Ustao je naglo.
— Dobro. Nadam se da ćeš biti sretna ovdje. Sama.
— A ja se nadam da ćeš jednom postati samostalan čovjek, a ne samo mamin sin — rekla je tiho.
Kad su se vrata za njim zatvorila, nije zaplakala. Otvorila je prozor i pustila svježi proljetni zrak unutra. S igrališta se čuo dječji smijeh.
Bol je bila tu, ali uz nju i osjećaj olakšanja. Prvi put nakon tri godine disala je bez straha, bez stalne potrebe da se opravdava.
Telefon je ponovno zazvonio. Na ekranu se pojavilo ime: „Marina“. Ivana je odbila poziv i blokirala broj. Zatim i Katarinin.
Kod Markova imena zastala je. Još je postojala sićušna nada da bi se mogao promijeniti. No ta je nada svakim danom blijedjela.
Tjedan dana poslije tišina u stanu više joj nije bila neobična, nego utješna, a odluka koju je donijela činila se sve čvršćom.
