Svekrva je podigla bradu i podrugljivo odbrusila:
— Tvoj novac? A tko te uzdržavao tri godine? Tko ti je kupovao odjeću i plaćao račune? Moj sin!
To je bila čista izmišljotina. Ivana je radila u školi i njezina plaća nije bila ništa manja od Markove. Sve troškove su dijelili napola, od stanarine do režija. No raspravljati se s Marinom bilo je besmisleno — u njezinoj stvarnosti postojala je samo verzija događaja koja je njoj odgovarala.
— Mama je u pravu — ubacio se Marko hladnim tonom. — Ja sam se brinuo za tebe, a ti mi ovako vraćaš.
— Marko, oboje radimo i oboje ulažemo u kućni budžet — pokušala je ostati smirena. — A novac o kojem govorimo naslijedila sam od bake. To nema nikakve veze s našim zajedničkim troškovima.
— Ima itekako veze! — povikala je Marina. — U pravoj obitelji ne postoji „moje“ i „tvoje“!
Ivana je osjetila kako joj strpljenje puca.
— A zašto je onda vikendica upisana samo na vaše ime? — upitala je izravno. — I zašto je Markov automobil registriran isključivo na njega?
Marina je na trenutak zastala, zatečena, ali se brzo pribrała.
— To je nešto sasvim drugo! Muškarac mora imati imovinu! A žena… žena treba vjerovati svome mužu!
— Vjerujem Marku — rekla je gledajući ga ravno u oči. — Ali to ne znači da sam dužna predati mu sve što imam.
— Sebična si! — planuo je Marko. — Misliš samo na sebe!
Te su je riječi zaboljele kao udarac. Sebična? Ona koja je tri godine slušala svekrvine prigovore, kuhala za cijelu obitelj, prala, čistila? Ona koja je svakog vikenda vozila Marinu po trgovinama i liječnicima?
— Znate što — ustala je naglo. — Dosta mi je za večeras. Nastavimo sutra.
— Ne ideš nikamo! — skočila je Marina. — Ovo ćemo riješiti sada! Marko, reci joj!
— Ivana, sjedni — zapovjedio je. — Mama još nije završila.
Ali Ivana je ostala stajati. Promatrala je njih dvoje — ljude koji su bili uvjereni da imaju pravo odlučivati o njezinu životu, njezinu novcu i njezinim izborima.
— Ne — izgovorila je tiho, ali odlučno. — Idem spavati. Ako želite razgovarati, učinite to bez mene.
Okrenula se i krenula prema spavaćoj sobi, ostavljajući iza sebe zaprepaštenog muža i njegovu majku. Iza leđa su joj dopirali ogorčeni uzvici, no nije se osvrnula. U sobi je zaključala vrata i naslonila se na njih. Srce joj je lupalo kao ludo. Znala je da je upravo prešla nevidljivu granicu — prekršila nepisano pravilo prema kojem je svekrvina riječ zakon, a snaha mora šutjeti i pokoravati se.
Mobitel je zatreperio. Poruka od prijateljice Maje: „Jesi li kupila stan? Bravo, čestitam!“
Ivana se gorko nasmiješila. Da, kupila ga je. Ali po koju cijenu?
Sljedećih dana kućom je vladao ledeni mir. Marko ju je demonstrativno ignorirao, a Marina je pri svakom susretu teatralno uzdisala i hvatala se za srce. Ivana je šutke podnosila taj tihi bojkot, svjesna da bi svaki pokušaj pomirenja samo rasplamsao novu svađu.
U petak navečer, kad se vratila s posla, dočekalo ju je iznenađenje. U dnevnom boravku, uz Marka i njegovu majku, sjedila je i Katarina, Marina sestra.
— Evo je! — dočekala ju je Marina pobjedonosno. — Katarina, pogledaj je! Ne želi imati povjerenja u mog sina!
Katarina je odmjerila Ivanu od glave do pete.
— Čula sam što se događa — rekla je hladno. — To je doista ružno, Ivana. U našoj obitelji takvo ponašanje nije uobičajeno.
— U vašoj obitelji žena nema pravo na vlastitu imovinu? — upitala je mirno.
— Ne izvrći riječi! — zarežala je Marina. — Ovdje se radi o povjerenju i obiteljskim vrijednostima!
— Upravo tako — nadovezala se Katarina. — Moja kći je, kad se udala, sve prepisala na muža. Stan, auto — sve. I žive sretno!
Ivana je znala istinu: Katarinina kći razvela se nakon dvije godine i ostala bez ičega. No prešućivanje je bilo mudrije od rasprave.
— Ivana, sjedni — pokazao je Marko na stolicu. — Teta Katarina je došla razgovarati s tobom.
— O čemu? — ostala je stajati. — Stan je kupljen i upisan na mene.
— Upravo o tome — rekla je Marina i izvukla nekoliko papira. — Marko je pronašao rješenje. Možeš ga darovnim ugovorom prenijeti na njega. Sve je spremno, samo trebaš potpisati.
Ivana je zurila u dokumente, ne vjerujući da je to stvarno. Zar zaista misle da će besplatno prepustiti stan koji je kupila novcem svoje bake?
— Neću — rekla je kratko.
— Kako to misliš, nećeš?! — planula je Katarina. — Tko si ti da tako razgovaraš? Marina te prihvatila u obitelj, a ti…
— A ja što? — presjekla ju je Ivana. — Radim, zarađujem, vodim kućanstvo. Dobra sam supruga. Ali to ne znači da sam se odrekla prava na vlastitu imovinu!
— Moraš poštovati muža! — vrisnula je Marina. — Moraš mu vjerovati!
— Poštujem ga i vjerujem mu — osjetila je kako joj bijes raste. — No poštovanje ne znači da nemam pravo na išta svoje!
— Kako se usuđuješ tako govoriti! — skočila je Marina. — Marko, čuješ li je?
— Ivana, dosta — ustao je i on. — Prestani dramatizirati. Potpiši i završimo ovu farsu.
Ivana se nasmijala, ali u tom smijehu nije bilo ni trunke veselja.
— Ja dramatiziram? — rekla je polako. — Vi ste organizirali obiteljski sud kako biste mi oduzeli stan.
U sobi je na trenutak zavladala teška tišina, a napetost je visjela u zraku poput olujnog oblaka koji samo što nije puknuo.
