“Opet nedostaje petsto eura” bacila je kuvertu na stol i optužila Marka

Sramotno kukavičko ponašanje razara ovu tužnu obitelj.
Priče

— Još jednom posegneš za mojom ušteđevinom da bi pomogao svojoj majci i seliš se k njoj s ruksakom na leđima, jasno? I ponesi papuče, junače obiteljskih drama.

Marko nije odmah ni maknuo pogled s mobitela. Sjedio je na kauču, pogrbljen nad ekranom, poput klinca uhvaćenog u nečemu što nije smio gledati. Tek nakon nekoliko sekundi spustio je uređaj i podigao oči.

— Ana, možeš li barem jednom ne krenuti s napadom čim uđeš? Što je sada?

— “Sada”, kažeš? — Ana je na stol bacila debelu kuvertu tako da je tup zvuk presjekao prostoriju. — Evo što je sada. Upravo sam treći put prebrojila novac. Opet nedostaje petsto eura. Opet, Marko. Ne dvadeset za kruh, ne sto za gorivo, nego petsto. To više nije zabuna, to je već redovita predstava pod naslovom “pogodi tko upravlja ovim stanom”.

— I kakve ja veze imam s tim? — zategnuo se, iako mu je izraz lica govorio da u glavi već sastavlja obranu. — Nisam ništa uzeo.

— Naravno da nisi. Kod nas su novčanice, valjda, same odlučile krenuti u bolji život.

— Dosta, Ana.

— Ne, nije dosta. Mjesec dana šutim. Prvi put sam pomislila da sam se zabrojala. Drugi put — da smo potrošili pa zaboravili. Treći put — da si ti uzeo i propustio reći. Ali kad se to dogodi četvrti put u četiri tjedna, to više nije zaborav, to je matematika.

Marko je ustao, ugurao mobitel u džep trenirke i protrljajao lice.

— Nisam dirao novac. Kunem ti se.

— Onda tko jest? Mačak? Drzak je, ali još nije naučio otvarati kuverte.

— Nemoj opet na mamu, molim te — odmah je planuo. — Bila je ovdje samo zaliti cvijeće.

— Samo zaliti cvijeće? I usput prozračiti kuvertu?

— Kakve su to gluposti?

— Nisu gluposti, nego logika. Ključeve imamo mi i Marija Petrovna. Ja ne uzimam. Ti, kažeš, ne uzimaš. Tko ostaje? Poštar?

Marko je stisnuo usne.

— Uvijek sve svedeš na nju.

— A ti uvijek napraviš sve da je zaštitiš. Imaš talent za to.

Prošetao je sobom i počeo namještati prekrivač na naslonu fotelje, kao da mu je to od presudne važnosti. Ana je dobro poznavala taj manevar: kad nema argumenata, pravi se da je zauzet sitnicama.

— Ne želim se sada svađati — promrmljao je.

— A misliš da ja želim? Misliš da mi je omiljena večernja aktivnost stajati kraj komode i osjećati se kao budala? Taj novac odvajala sam za popravak auta. Ovjes lupa kao da u prtljažniku vozimo ogorčenog mehaničara. Ne štedim za kaput ni za luksuz, nego za ono što nam treba.

— Shvaćam.

— Ne, ne shvaćaš. Da shvaćaš, već bi razgovarao s majkom.

— Nema o čemu razgovarati! — planuo je. — Ti si je već unaprijed osudila…

U tom trenutku ključ je zazveketao u bravi.

Ana se nije ni trznula. Samo je kratko, kiselo, nasmiješila.

— Evo glavne junakinje. Odlično. Razgovarat ćemo svi zajedno.

Vrata su se otvorila i u hodnik je ušla Marija Petrovna, u kaputu boje izblijedjele jorgovane, s vrećicom iz trgovine i izrazom lica osobe koja dolazi u inspekciju, a ne u posjet.

— Što se to dere po cijelom ulazu? — povikala je već s praga. — Čujem vas još na stubištu. Normalni ljudi navečer večeraju, a vi priređujete kazalište. Marko, jesi li opet gladan? Kupila sam vam piletinu. Kod vas u hladnjaku uvijek tuga — jogurt i tri jaja.

Ana se polako okrenula prema njoj.

— Baš ste došli u pravi čas. Raspravljamo o nestanku novca.

Marija Petrovna spustila je vrećicu i suzila oči.

— Kakvog novca?

— Mojeg. Iz kuverte u komodi. Petsto eura danas. I isto tako nekoliko puta ranije.

Svekrva se uspravila.

— Na što ti to ciljaš?

— Ne ciljam, pitam izravno. Jeste li uzeli?

— Jesi li ti pri sebi? — glas joj je skočio za nekoliko tonova. — Dođem sinu s namirnicama, a ti me ispituješ kao da sam uhvaćena na tržnici s tuđim novčanikom?

— Ne radi se o novčaniku, nego o sustavnom nestajanju novca — mirno je odgovorila Ana. — To je razlika.

— Baš si pristojna dok vrijeđaš, moram priznati — frknula je. — Marko, čuješ li kako mi se obraća?

Marko je stajao između kuhinje i dnevnog boravka, kao da procjenjuje gdje je sigurnija zona, ali takva nije postojala.

— Mama, smirimo se…

— Smirimo se? — razmahnula je rukama. — Tvoja žena me optužuje za krađu, a ja da se smirim? Možda da joj još zahvalim? Ana, jesi li ti nešto pobrkala? Nisam ovamo došla praznih ruku.

— A odlazite li praznih? — odrezala je Ana.

— Ti…

— Mama, čekaj…

— Ne, ti čekaj! — okrenula se sinu. — Prvo ću čuti do kraja. Hajde, Ana, reci mi u lice. Smatraš li da sam uzela vaš novac?

Ana je prekrižila ruke.

— Smatram da novac nestaje samo onih dana kada ste ovdje same. I smatram da je dosta praviti se da su krivi duhovi zgrade.

— Gledaj ti nju, još se i šali. A za sitniš bi, očito, dušu prodala.

— Ne radi se o sitnišu. Radi se o onome što sam zaradila.

— “Zaradila”? — podrugljivo se nasmijala svekrva. — Znači sada u braku postoji tvoje i njegovo? Zanimljivo. A kad ste išli na more, čiji je to novac bio? Tko vam je pomogao kupiti hladnjak? Kad ste se uselili, tko vam je dao pola posuđa? Da podsjetim?

— Slobodno podsjetite i na tri ručnika i vazu, pa da odem otvoriti muzej zahvalnosti.

— Rugaš mi se?

— Ne. Umorna sam. Umorna od toga da ulazite kad god poželite. Umorna od vrećica s “donijela sam vam nešto”, nakon kojih nestane piletina, sir ili novac. Umorna od vaših ključeva. Umorna od toga da se moj muž na riječ “mama” pretvara u komad namještaja.

Marko je trznuo.

— Ana!

— Što? Ne sviđa ti se formulacija? Slobodno je preoblikuj. Ali neka bude iskrena.

Marija Petrovna duboko je udahnula.

— Dakle, smetaju ti moji ključevi. Nije stvar u novcu ni pomoći, nego u tome što mogu doći sinu kad želim. Reci to otvoreno.

— U redu. Smeta mi što dolazite bez najave. Smeta mi što otvarate naše ormariće. Smeta mi što na sve imate komentar i što se u našem domu ponašate kao da smo mi gosti, a vi vlasnica.

Napetost u hodniku bila je toliko gusta da se činilo kako bi je se moglo rezati nožem, a tek je slijedilo ono najgore.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana