— Nema opravdanja tipa: „Ja sam majka, meni je dopušteno.“ Ne, nije.
Marija Petrovna podrugljivo je podigla obrve, kao da je čula nešto krajnje apsurdno.
— Nije dopušteno? — gotovo se nasmijala. — Ti ćeš meni određivati što smijem, a što ne smijem? Sama sam ga podizala. Radila sam po cijele dane, čak i dva posla istovremeno. Sve sam mu pružila…
— I to vam daje pravo da uzimate gotovinu iz naše komode? — presjekla ju je Ana. — Zanimljiv način obračunavanja zahvalnosti.
— Ne moram se tebi pravdati! — planula je svekrva. — On je moj sin! Ako mi nešto zatreba, normalno je da će mi pomoći!
— Pomoć podrazumijeva dogovor, a ne da se uđe, uzme i ode, pa se poslije pravi nevina — uzvratila je Ana mirno, ali čvrsto.
Marko je pogledom lutao između njih dvije, kao da traži izlaz koji ne postoji.
— Mama… jesi li stvarno uzela novac? — upitao je tiho.
Marija Petrovna okrenula se prema njemu naglo, gotovo uvrijeđeno.
— I ti si protiv mene? Dočekala sam da me rođeni sin ispituje kao stranca?
— Samo odgovori.
— Što da ti kažem? Da su mi režije porasle? Da sam morala susjedi na vikendici dati novac za vodu? Da sam te htjela zamoliti, ali uvijek je bilo „mama, kasnije“, „mama, sad mi nije zgodno“, „mama, pričekaj plaću“? Trebala sam stajati pred tobom s ispruženom rukom dok me tvoja žena gleda kao da sam joj nešto ukrala iz tanjura?
— Dakle, uzimali ste — rekla je Ana gotovo šaptom.
— Nisam krala! — povikala je Marija Petrovna. — Uzela sam od sina, privremeno! Vratila bih čim bih mogla!
— Kada točno? — Ana je zakoračila bliže. — Već mjesec dana „privremeno“ nestaju iznosi.
— Pretjeruješ.
— Ne, samo sam umorna. A to je razlika.
— Što želiš time postići?
— To da više ne glumim kako je sve u redu.
Marko je nesigurno pročistio grlo.
— Ana, možda ne moramo ovako…
— A kako onda? S osmijehom i kolačima? Da sastavim prezentaciju? „Draga Marija Petrovna, primijetili smo da nam novac misteriozno nestaje, biste li mogli krasti diskretnije?“
Marku je izletio kratki, nervozni smijeh, ali Ana ga je odmah presjekla pogledom.
— Nije smiješno. Nisi promatrač. Sudjeluješ šutnjom.
— Hvala ti na kvalifikaciji — promrmljao je.
— Uvijek rado.
Marija Petrovna uspravila se, glave visoko podignute.
— Evo, sine, slušaj kako se sa mnom razgovara u tvom domu.
— U našem domu — ispravila ju je Ana.
— Svejedno! Dopuštaš da me ponižava!
Marko je napokon podigao pogled prema majci.
— Mama, nije trebala uzeti bez pitanja.
U prostoriji je zavladala takva tišina da se čak i tiho zujanje hladnjaka činilo glasnim.
— Molim? — izgovorila je polako.
— Nije bilo u redu — ponovio je odlučnije. — Trebala si pitati.
Marija Petrovna nasmijala se, ali u tom smijehu nije bilo radosti.
— Znači tako. Sad si ti odjednom principijelan? A kad je trebalo platiti fakultet, tko je tada bio „u pravu“? Kad si hodao bez zimske jakne, tko ti je kupio novu? Kad si upao u dugove zbog onog motocikla, tko te izvukao?
— Mama, dosta.
— Ne, nije dosta! Ti ćeš meni govoriti o ispravnom i pogrešnom? U tvojim godinama ja…
— Upravo tako — prekinula ju je Ana. — U njegovim godinama već ste navikli da vam svi nešto duguju. I on također.
— Kako se usuđuješ?
— Lako. Dan mi je bio težak, omotnica prazna, a strpljenje potrošeno.
Marija Petrovna zgrabila je vrećicu s poda i tresnula je na ormarić.
— Ne trebaju vam moje namirnice? Ne trebaju vam moji dolasci? U redu. Samo nemojte kasnije trčati k meni kad vas život ošamari.
— Ne brinite — odgovorila je Ana. — Snaći ćemo se. Ali prije toga, molim vas, vratite ključeve.
— Kako to misliš? — zbunila se svekrva.
— Ključeve od stana. Onaj svežanj s velikim privjeskom. Stavite ih na stol.
— Jesi li ti normalna? Hoćeš me odvojiti od sina?
— Ne. Želim da naš stan ostane zaključan.
— Marko! Čuješ li što traži?
Marko je šutio. Ana je primijetila kako mu se čeljust napinje. Mrzio je situacije u kojima je morao zauzeti stranu. Uvijek je čekao da se stvari nekako same slegnu, bez njegove odluke.
— Marko — rekla je Ana ledenim tonom — ili će tvoja mama sada ostaviti ključeve na stolu ili ću sutra promijeniti brave. A usput ću promijeniti i pravila našeg zajedničkog života. Tada ćeš imati dovoljno vremena za ispunjavanje sinovskih obveza.
Marija Petrovna pogledala ga je izazovno.
— Pa? Reci nešto. Ili si već odlučio biti samo dodatak njezinoj kartici?
Marku je zadrhtao kut usne.
— Mama, prestani.
— Ja da prestanem? Ona ovdje pravi predstavu!
— Ovo nije predstava — rekao je polako, kao da svaku riječ mora izvući iz sebe. — Ovo je razgovor koji smo odavno trebali imati.
