— Neću, ne brini — odvratio je žurno. — Nemam namjeru sam sebi kopati jamu.
— Pametna odluka. Vidiš da napreduješ.
Dok je vadila stvari iz vrećice, Marko je šutke stajao pokraj stola i promatrao kako Ana slaže kupljeno. Piletina je doista bila tu, zatim keksi, dvije konzerve graška i onaj najjeftiniji čaj koji su jednom probali i odlučili da ga više nikada neće kupiti.
— Baš simbolično — promrmljala je. — Dođeš kao da nosiš maslinovu grančicu, a završiš s ratnim izvješćem.
— Ana…
— Što?
— Hvala ti što nisi prešutjela.
Okrenula se prema njemu, naslonivši se kukom na kuhinjski element.
— Nema na čemu. Jednostavno volim mir. A izgleda da mir počinje kad oduzmeš ključeve onome tko ih ne zna koristiti.
Prišao joj je korak bliže.
— Vjerojatno me sada prezireš.
— Ne. Ali jesam ljuta. I razočarana. To ti nije isto.
— Ispravit ću sve.
— Potrudi se. Drugu sezonu ove sapunice ne planiram gledati.
Sutradan Marija Petrovna nije nazvala. Ni dan poslije. Zato je zazvonio telefon od Vesne iz Zadra, tete koja ih se sjetila uglavnom za Božić ili kad bi joj ponestalo svježih tračeva.
— Anice, dušo — razvukla je slatkasti ton. — Što ste to učinili s majkom? Zvala me sva uzrujana. Kaže da ste je praktički istjerali iz stana.
Ana je stajala uz sudoper s kavom u ruci i prevrnula očima tako izražajno da bi, da je to disciplina, odnijela medalju.
— Teta Vesna, dobro jutro. Nitko nikoga nije izbacio. Samo smo uzeli ključeve od vlastitog stana. To još uvijek nije državni udar, zar ne?
— Ali ona kaže da ste je optužili za strašne stvari…
— Je li spomenula da je uzela novac?
Na drugoj strani zavladala je tišina koja je govorila više od riječi.
— Pa… rekla je da je imala nezgodnu situaciju…
— Odlično. Dakle, činjenice su potvrđene. O čemu onda raspravljamo?
— Anice, moglo se to ipak nježnije, obiteljski…
— Pokušavali smo nježno mjesec dana. Rezultat: minus petnaest tisuća kuna. Očito blagi pristup kod nas ne funkcionira.
Vesna je još neko vrijeme uzdisala o poštovanju prema starijima, ali Ana je već znala scenarij: klasična turneja pod nazivom „rodbina na strani uvrijeđene“. U svakoj obitelji postoji zbor podrške koji se aktivira tek nakon skandala i to isključivo s uputama za onoga tko već sanira štetu.
Navečer se Marko vratio kući iscrpljen, napet, ali neobično odlučan.
— Bio sam kod mame — rekao je skidajući jaknu.
— I?
— Prvo je bio nastup. Onda drama. Pa govor o nezahvalnoj djeci. Nakon toga si ti proglašena krivcem. Zatim ja. A na kraju — “takva su vremena”.
— Univerzalni izgovor.
— Rekao sam da ću pomagati. Ali normalno. Bez skrivenih poteza. I bez rezervnih ključeva.
— Reakcija?
— Izjavila je da joj ništa od nas ne treba. Pet minuta kasnije pitala me mogu li u subotu doći pogledati slavinu u kuhinji.
Ana je tiho frknula.
— Vidiš, komunikacija se vraća na tvorničke postavke. Konkretni zahtjevi, bez drame.
— Smiješ se, a meni je kosa skoro posijedjela.
— Molim te. Za sijede trebaš imati ozbiljniji budžet stresa.
Prišao joj je s leđa i obavio je rukama.
— Ozbiljno, hvala ti.
— Već si zahvalio. Nemojmo pretjerivati. Operi ruke i dođi jesti. Večeras su tjestenina i luksuz zvan tišina.
Tjedan dana poslije u stanu je zavladala neobična smirenost. Nitko više nije otključavao vrata u subotu u osam ujutro. Nitko nije premještao šalice “da budu praktičnije”. Nitko nije ulazio u kuhinju s rečenicom: “Malo sam vam pospremila”, nakon koje bi nestali i sol i češnjak i dobro raspoloženje.
Jednog popodneva Ana je zastala nasred dnevne sobe i oslušnula.
— Što radiš? — upitao je Marko s kauča.
— Uživam. Čuješ li?
— Što to?
— Upravo to. Ništa. Nema tuđih ključeva, nema savjeta iz zasjede, nema “ja bih na tvom mjestu”. Gotovo kao odmor.
Marko se nasmiješio.
— Misliš da će potrajati?
— Ne znam. Ali sada barem imamo pravila.
Sjeo je do nje.
— Poslao sam ti sedam tisuća.
— Vidjela sam. Još osam i zatvaramo priču.
— Zatvaramo.
— Marko?
— Reci.
— Ako još jednom pokušaš opravdati maminu improvizaciju s “znaš kakva je”, poslat ću te da to shvaćaš negdje drugdje. Na dulje vrijeme.
— Shvatio — odgovorio je poslušno.
— Brzo učiš kad te život podučava glasno.
Nasmijao se.
Dva tjedna kasnije zazvonio je njegov mobitel. Na zaslonu je pisalo: Marija Petrovna. Marko je prao posuđe; Ana je podigla obrve i pogledala ga.
— Javi se — rekla je mirno.
— Da uključim zvučnik?
— Naravno. Volim timski rad.
— Halo, mama.
— Marko, dobar dan — glas joj je bio služben, gotovo pretjerano. — Možeš li u nedjelju svratiti? Mješalica opet zeza. I žarulja u hodniku. Sitnice.
— Mogu, poslije ručka.
— Dobro. I… — zastala je, kao da joj je riječ zapela — prenesi Ani… zapravo… zaboravila sam onaj keks.
Ana je morala zagrizti usnicu da se ne nasmije.
— Ne brinite — javila se glasno. — Pojeli smo ga. Bez incidenata. Bio je sasvim pristojan.
S druge strane nekoliko sekundi muk.
— U redu — rekla je suho.
— Marija Petrovna — nastavila je Ana istim tonom — ako vam što zatreba za kuću, pošaljite popis. Tako je svima lakše. Bez improvizacija i iznenađenja.
— Poslat ću, ako bude trebalo.
— Dogovoreno.
Poziv je prekinut.
Marko je polako izdahnuo.
— Što je ovo upravo bilo?
— Evolucija — odgovorila je Ana. — Spora i škripava, ali ipak ide naprijed.
— Ti si nemoguća.
— Ali korisna.
Privukao ju je k sebi i naslonio bradu na njezinu kosu.
— Stvarno je lakše.
Ana je pogledala ladicu u kojoj su sada ležali samo njihovi ključevi. Bez viška kopija, bez simbola tuđe kontrole, bez romantičnih objašnjenja tipa “pa to je mama”.
— Naravno da je lakše — rekla je tiho. — Ispada da dom nisu svijeće ni dekice. Dom je kad nitko ne brka ljubav s pravom pristupa tvom novčaniku.
Marko je promrmljao:
— Oštra si.
— Ne — nasmiješila se napokon smireno, bez gorčine i napetosti. — Samo više ne pristajem živjeti ondje gdje se moja šutnja računa kao obiteljski popust.
