Petra je te večeri otišla kući s omotnicom u torbi i glavom punom planova. U mislima je već slagala budućnost, zamišljala izlog, klijente, uspjeh. U isto vrijeme, Marko se osjećao gotovo uzvišeno. U njegovoj verziji priče bio je junak: pomogao je majci, pogurao sestru i, kako je vjerovao, mudro zaštitio imovinu od mogućih Aninih zahtjeva.
Vesna ga nije štedjela u pohvalama.
— Sad je sve sigurno — govorila je zadovoljno. — Pametno si to odradio, sine. Tako postupa pravi muškarac.
Preostajao je još samo jedan “problem” — Ana. Marko je znao da više nema prostora za odugovlačenje. Prije ili kasnije primijetit će da je novac nestao s računa. Trebalo je preduhitriti situaciju.
Sredinom listopada potajno je podnio zahtjev za razvod. Bez riječi objašnjenja, bez najave. Prikupio je dokumente, sastavio podnesak i predao ga sudu. Kao razlog naveo je nepomirljive razlike i nemogućnost daljnjeg zajedničkog života. Sud je zakazao pripremno ročište za mjesec dana.
Imao je dovoljno vremena da Anu “pripremi” za ono što ju čeka.
Dvadesetog listopada navečer vratio se kući neuobičajeno vedar. Čak je tiho pjevušio dok je skidao jaknu u hodniku.
Ana je u kuhinji dovršavala večeru. Luka je za stolom crtao, sav zadubljen u svoj svijet.
— Mama, vidi! Nacrtao sam zmaja! — uzviknuo je ponosno.
— Predivan je — nasmiješila se, postavljajući tanjure. — Marko, hoćeš jesti?
— Odmah — odgovorio je i nestao u sobi.
Ana je pretpostavila da se presvlači, no vratio se gotovo istog trena. Stao je na prag kuhinje, naslonjen ramenom na zid, s neobičnim osmijehom na licu — onim koji ne obećava ništa dobro.
— Luka, idi u svoju sobu i igraj se — rekao je.
— Ali još nisam večerao! — pobunio se dječak.
— Rekao sam da ideš.
Ton mu nije dopuštao raspravu. Luka je uzdahnuo, uzeo crtež i otišao.
Ana je osjetila kako joj se u trbuhu stvara čvor.
— Što se događa? — upitala je, brišući ruke o kuhinjsku krpu.
Marko je napravio kratku, gotovo kazališnu stanku.
— Podnio sam zahtjev za razvod — izgovorio je polako, uživajući u svakoj riječi. — I to nije sve.
Ana je nekoliko sekundi samo stajala. Riječ “razvod” kao da je odzvanjala u praznini.
— Molim? — prošaptala je. — O čemu ti to?
— O tome da je naš brak gotov. A znaš što je najbolje? — nasmijao se podrugljivo. — Nemaš više ništa.
Zasmijao se glasno, gotovo pobjednički.
— Stan je prepisan na moju majku. Sav novac s našeg računa podigao sam i dao Petri za posao. Dakle, nemoj računati ni na što. Doslovno nemaš ništa.
Ana ga je gledala dugo i mirno, kao da promatra stranca.
— Ponovi — rekla je tiho. — Želim biti sigurna da sam dobro čula.
— Naravno! Stan više nije tvoj. Novac također. Sve je sređeno. Možeš početi pakirati stvari i tražiti gdje ćeš živjeti. Uskoro više nećeš biti moja briga.
— Koliko dugo to planiraš?
— Dovoljno dugo — odmahnuo je rukom. — Mama je rekla da imovina mora ostati u sigurnim rukama. Žena je prolazna. Danas jest, sutra nije.
— Jasno — kratko je odgovorila.
Okrenula se i otišla u spavaću sobu. Marko je ostao za stolom, očekujući suze, viku, slom. No ništa se od toga nije dogodilo.
Ana je otvorila ormar i izvadila fascikl s dokumentima. Polako je pregledala papire: vlasnički list, kupoprodajni ugovor, bankovne izvatke. Sve je bilo ondje gdje treba.
Vratila se u kuhinju i spustila dokumente pred njega. Marko je mirno jeo juhu, kao da se ništa posebno ne događa.
— Marko — započela je smireno — misliš li zaista da je to tako jednostavno?
— Zar nije? — podsmjehnuo se.
— Stan je upisan na oboje. Za prijenos vlasništva potrebna je i moja suglasnost. Nikada je nisam dala.
— Jesi, samo se ne sjećaš — nehajno je dobacio.
— Znači moj je potpis krivotvoren?
Slegnuo je ramenima.
— Sve je već provedeno. Prekasno je za promjene.
Ana je duboko udahnula.
— A novac? Podigao si ga bez mog znanja.
— Bio je to zajednički račun. Imao sam pravo.
— Imao si pravo koristiti ga za obitelj, ne za darivanje sestri. To je zloupotreba zajedničkih sredstava.
— Dokaži — odbrusio je.
— Hoću.
Iz torbe je izvadila mobitel.
— Znaš li da je krivotvorenje kazneno djelo? Grafološko vještačenje lako utvrdi istinu.
— Tko će se time baviti? — odmahnuo je.
— Ja — odgovorila je mirno. — Vidimo se na sudu. Tamo ćemo utvrditi tko zapravo ostaje bez ičega.
Prvi put te večeri nesigurnost mu je prešla licem.
— Prijetiš mi?
— Ne. Objašnjavam. Ti si pokrenuo razvod. U redu. Sudjelovat ću. Istodobno ću podnijeti tužbu za poništenje darovnog ugovora, podjelu bračne stečevine i naknadu štete zbog nezakonitog raspolaganja novcem.
— Ma daj, sve je već gotovo!
— To ćemo još vidjeti.
Okrenula se i izašla. Marko je ostao sam, a večera mu više nije imala okus.
Sljedeća dva tjedna protekla su u napetoj tišini. Marko je živio kao na užarenom tlu, očekujući eksploziju. No Ana nije pravila scene. Svako jutro odlazila je na posao, navečer kuhala Luki, pomagala mu oko zadaće, uspavljivala ga.
S Markom je razgovarala samo o sinu. Kratko, bez emocija.
Ta ga je hladnoća izluđivala više od bilo kakve svađe.
— Ana, možemo li normalno porazgovarati? — pokušao je jedne večeri.
— Razgovarat ćemo pred sudom — odgovorila je ne podižući pogled s knjige.
— Pretjeruješ. Nije sve tako dramatično.
Ana je polako zatvorila knjigu i pogledala ga ravno u oči.
— Dramatično je to što si pokušao prevariti vlastitu ženu i oduzeti joj dom. Sve ostalo rješavat će zakon.
U stanu je ponovno zavladala tišina, gusta i teška, a Marko je prvi put počeo sumnjati da stvari možda ipak neće završiti onako kako je planirao.
