Knjige.
Izgovorila sam to tako da je zvuk mog glasa presjekao prostoriju poput noža. U njemu nije bilo ni drhtaja ni molbe — samo hladna, čvrsta zapovijed. Čak su i radnici zastali, kao da su naletjeli na nevidljivi zid.
Vesna je na trenutak ostala bez riječi.
— Ti ćeš meni naređivati? U mojoj kući? — procijedila je kroz zube.
— Ovo nije vaša kuća. I nikada nije bila — prišla sam joj polako, bez žurbe, i iz njezine ruke izvukla kuharicu. Prsti su joj popustili lakše nego što sam očekivala. Pogledala sam je ravno u oči. — Dosta je. Ovdje sve prestaje.
Prišla sam stolu, uzela mobitel i nazvala Darija.
— Dobar dan, Dario. Ovdje Ana. Razmislila sam o vašoj, kako ste je nazvali, velikodušnoj ponudi. Ne prihvaćam je.
S druge strane zavladala je tišina.
— Zapravo, imam prijedlog za vas. Voljela bih s vama detaljno proći recept za “Uskrsnu pogaču” sa stranice dvjesto četiri. Posebno me zanima sastojak pod nazivom “Egzotično kandirano voće, dvanaest komada”.
Zastala sam, a zatim mirno dodala:
— Vjerujem da to ima izravne veze s Markovim offshore računom na Cipru. Onim za koji vi, naravno, ništa ne znate. Jesam li u pravu?
Težak muk spustio se na liniju. Vesna me promatrala širom otvorenih očiju. Na njezinu licu počele su se pojavljivati prve pukotine samouvjerenosti.
— Imate dvadeset i četiri sata da me kontaktirate i razgovaramo o stvarnim uvjetima oporuke. Ako to ne učinite, moj će se odvjetnik obratiti poreznoj upravi. I to ne samo domaćoj. Doviđenja.
Prekinula sam poziv i podigla pogled prema Vesni i dvojici nosača.
— Odlazite. Svi.
Povukli su se bez riječi. Vrata su se tiho zatvorila. Ostala sam sama. Predjelo je završilo. Vrijeme je bilo za glavno jelo.
Dario me nazvao sat vremena kasnije. Glas mu više nije bio razmetljivo siguran; sada je zvučao zategnuto, poput žice koja prijeti pucanjem. Sastanak smo dogovorili za sljedeće jutro u njegovu uredu.
U deset sati točno ušla sam u zgradu. Nosila sam tamno poslovno odijelo. U ruci — samo kuharicu.
U konferencijskoj sali već su me čekali. Vesna je sjedila pogrbljena, lica pepeljaste boje. Dario je pokušavao zadržati privid kontrole, ali nemir u njegovim očima govorio je više od riječi.
— Preskočimo formalnosti. Nemamo vremena za gubljenje — rekla sam.
Spustila sam knjigu na sjajnu površinu stola i nasumično je otvorila.
— “Juneći bubrezi — 200 grama. Isprati u tri vode” — pročitala sam naglas, pa podigla pogled prema Dariju. — Tri uplate na račun u Zürichu. Prije dvije godine. Vesna, je li vaš sin taj novac skrivao od vas? Ili ste ga zajedno s odvjetnikom skrivali od porezne uprave?
Vesna je zapanjeno pogledala Darija. Njegovo lice izgubilo je boju.
— To je nesporazum… — promucao je.
— Nije. To je kazneno djelo — okrenula sam novu stranicu. — “Pita s vizigom. Sušena viziga — pola kilograma. Namakati preko noći da se ispere sol.” Zanimljiv sastojak. Pogotovo kad se uzme u obzir poslovni prostor kupljen na ime posrednika. Zar ne, Dario?
Srušio se u naslon stolca. Shvatio je. Ova kuharica nije bila zbirka recepata. Bila je Markova detaljna financijska kronika. Njegovo osiguranje od izdaje.
Vesna se polako okrenula prema odvjetniku.
— Znao si? Sve si znao i šutio?
— Vesna, stvari nisu tako jednostavne… — zamucao je, iznevjerivši je u jednoj jedinoj rečenici.
— Dosta! — prasnula je, a u tom kriku čulo se sve: bijes, poniženje i spoznaja da je bila samo figura na tuđoj ploči.
Dopustila sam im nekoliko sekundi da shvate razmjere situacije, a zatim sam, jednako mirno kao i prije, nastavila:
— Markovi uvjeti bili su vrlo jasni.
