Sva njegova osobna imovina — uključujući i ovaj stan te račune za koje ste upravo saznali — prelazi na mene. I njegov poslovni udio također.
Pogled mi je nakratko zastao na Vesni. U tom trenutku više nije djelovala kao prijetnja ni kao neprijatelj. Preda mnom je sjedila slomljena žena, izgubljena i umorna.
— Vama, Vesna Ignatjevna, osigurana je doživotna renta — nastavila sam mirno. — Dovoljna da živite bez oskudice, bez straha od sutra. No postoji uvjet.
Podigla je oči pune suza, tražeći u mom licu tračak nade.
— Nestat ćete iz mog života. U potpunosti. Ako me samo jednom pokušate kontaktirati ili osporiti Markovu posljednju volju, isplata prestaje istog trenutka. A gospodin — pogledala sam prema odvjetniku — odgovarat će kazneno. I to na vrlo dugo vrijeme.
Ustala sam, dajući do znanja da je razgovor završen.
— Moj novi odvjetnik dostavit će vam svu dokumentaciju već sutra.
Izašla sam iz ureda, ostavljajući ih da se suoče jedno s drugim i s posljedicama vlastitih odluka. Vani je sunce sjalo gotovo nepristojno vedro. Nisam osjećala trijumf. Nije bilo slavlja ni olakšanja. Samo jasna, hladna ravnoteža. Pravda ne donosi ushit — ona samo vrati stvari na njihovo mjesto.
Te večeri bila sam kod kuće. U svom stanu. Natočila sam si čašu vina i otvorila kuharicu. Ovoga puta bez skrivenih poruka, bez šifri među receptima. Pogled mi je pao na jednostavnu šarlotu.
Izvadila sam brašno, jaja i jabuke. I nakon dugo vremena počela kuhati — ne iz potrebe, ne zbog nekog drugog. Samo za sebe. U tom tihom ritmu miješanja i pečenja pronašla sam mir. To je bio moj prostor. Moj početak.
Šest mjeseci poslije.
Prošlo je pola godine. Jesensko sunce spuštalo se nisko, obasjavajući zlatnim odsjajem prostrani ured Markove IT tvrtke. Sada je to bio moj ured. Mnogi su mi savjetovali da prodam firmu i zatvorim poglavlje, ali odlučila sam drugačije. Preuzela sam vodstvo.
Prvi tjedni bili su poput hodanja po tankoj žici iznad ponora. Svaki potez nosio je rizik. No Marko me i tada zaštitio — na svoj način.
Na njegovu prijenosnom računalu, uz šifrirane račune, pronašla sam detaljne mape: strategije razvoja, planove za krizne situacije, analize zaposlenika i bilješke o partnerima. Kao da je predvidio svaki mogući scenarij. Kao da mi je i dalje držao ruku.
Postupno sam naučila govoriti njihovim jezikom — jezikom rokova, algoritama i investicijskih krugova. Više nisam bila samo “Ana s receptima”. Postala sam Ana Arkadijevna. I to ime više nitko nije izgovarao s podsmijehom.
Vesna Ignatjevna redovito je primala svoju naknadu. Svaki mjesec, bez dana kašnjenja. Nikada me nije nazvala.
Preko zajedničkih poznanika doznala sam da je prodala stan u centru i preselila se u miran dom za starije izvan grada. Sama.
Njezin odvjetnik, Dario Zaharović, nije prošao tako glatko. Nakon našeg sastanka stvari su se za njega počele rasplitati. Stari predmeti vezani uz nekretnine iznenada su ponovno otvoreni. Ubrzo mu je oduzeta odvjetnička licenca.
Izgubio je sve. Ponekad se osveta ne kuha vlastitim rukama — dovoljno je složiti sastojke na pravo mjesto, a ostatak se dogodi sam.
Danas sam se kući vratila ranije nego inače. Stan je bio ispunjen toplim mirisom svježe pečenog kolača.
Nije bila pita od jabuka. Ovaj put odabrala sam zahtjevnu, višeslojnu tortu iz iste one knjige. Onu koju Marko i ja nikada nismo stigli zajedno kušati.
Na kuhinjskom stolu, pokraj torte koja se hladila, ležala je otvorena kuharica. Margine su u proteklih šest mjeseci postale ispunjene mojim rukopisom.
Ne šiframa. Ne skrivenim porukama. Samo mislima, idejama i novim receptima. Knjiga više nije bila oružje. Ponovno je postala ono što je oduvijek trebala biti — izvor topline i stvaranja.
Odrezala sam komad. Biskvit je bio savršeno pečen, krema uravnotežena. Okus slojevit — blago gorak i istodobno sladak. Baš poput života.
Više nisam igrala nikakvu ulogu. Ni žrtve ni osvetnice.
Samo sam živjela.
