“Kakvi sad aparatići? Ozbiljno? Moja majka puni šezdeset, a ti razmišljaš o zubima.” odsjekao je dok je ona stajala zgrčena nad ušteđevinom od trideset tisuća eura za Lanine aparatiće

Bezočno rasipanje ili kriva, bolna odgovornost.
Priče

Sjedila sam za kuhinjskim stolom i po tko zna koji put brojala novac iz omotnice. Trideset tisuća eura. Upravo toliko je nedostajalo za zahvat koji je Lani trebao – ortodont je bio jasan: ako aparatić postavimo ovaj mjesec, za godinu dana zagriz će biti savršen. Ako odugovlačimo, kasnije će biti potrebna operacija. Termin sam već rezervirala za utorak i uplatila predujam.

Iz dnevne sobe dopirao je glasan zvuk televizora. Marko je sjedio u naslonjaču, skrolao po mobitelu i samozadovoljno se smješkao. Taj osmijeh sam dobro poznavala – značio je da u glavi već kuha neki novi plan.

– Ana, dođi malo – doviknuo je, ne podižući pogled.

Gurnula sam omotnicu u ladicu i izašla iz kuhinje. Marko je odložio telefon i pogledao me gotovo svečano.

– Mama slavi šezdeseti rođendan. Takva obljetnica se ne obilježava skromno, znaš i sama.

– Znam – odgovorila sam oprezno. – Rekli smo: torta po narudžbi, buket cvijeća, lijep poklon…

– Poklon je sitnica. Mene brine stol. Ona zaslužuje raskoš, pravi svečani stol. I mi ćemo joj to priuštiti.

Ustao je, uzeo bilježnicu sa stola i počeo zapisivati. Kemijska je jurila po papiru.

– Crveni kavijar, barem kilogram. Dimljena jesetra. Mramorna junetina – da napokon proba pravi steak. Tartuf ću naručiti preko poznanika, stiže iz Zagreba. Svježi halibut, nikako smrznuti. Razne sireve, egzotično voće, šampanjac…

– Marko – prekinula sam ga, osjećajući kako mi se dlanovi lede. – Jesi li uopće izračunao koliko će to koštati?

– Naravno. Oko sto tisuća eura. Ti radiš, imaš ušteđevinu.

Progutala sam knedlu.

– Nemam sto tisuća. Imam trideset i to je za Lanine aparatiće.

Podigao je obrve kao da sam izgovorila potpunu besmislicu.

– Kakvi sad aparatići? Ozbiljno? Moja majka puni šezdeset, a ti razmišljaš o zubima. Stići će ona s tim. I ovako je lijepa.

– Liječnik je rekao da ne smijemo čekati…

– Liječnici uvijek nešto govore – odsjekao je. – Hoćeš da se osramotim? Da na stolu stoji jeftina hrana? Zar mama to zaslužuje?

Glas mu je postajao sve glasniji. Gledala sam njegova široka ramena i skupi pulover koji sam mu kupila prošlog mjeseca jer je tvrdio da stari izgleda „nejelegantno“. Već tri mjeseca nije radio, ali to je bila tajna za sve osim mene. Ja sam pokrivala stanarinu, režije, Laninu školu. On je „išao na razgovore“, koji su uvijek završavali bez rezultata.

– Marko, ne mogu. Plaća mi je šezdeset tisuća eura. Sve odlazi na troškove. Ako sad potrošim ovaj novac…

– Onda ga pronađi negdje drugdje – presjekao me. – Žena si, snađi se. Ili ti nije važno da se moja majka osjeća poštovano?

Šutjela sam. U hodniku su se začuli tihi koraci. Lana je, očito, izašla iz sobe. Znala sam da je slušala svaku riječ.

– Mama, nemoj zbog mene – rekla je tiho, provirujući iza vrata. – Mogu i bez aparatića.

Oči su joj bile pune suza, ali se trudila nasmiješiti. Pogledala sam Marka. Stajao je prekriženih ruku, s onim izrazom koji sam prezirala – mješavinom nadmoći i sigurnosti da ću na kraju popustiti.

– U redu – izgovorila sam mirno. – Bit će kraljevski stol.

Zadovoljno je kimnuo i ponovno uzeo mobitel. Vratila sam se u kuhinju, zatvorila ladicu s omotnicom i sjela na stolac. Lana je došla za mnom i zagrlila me oko ramena.

– Mama, nemoj plakati.

– Ne plačem – šapnula sam. – Samo razmišljam.

Istina je bila drugačija. Nisam više vagala mogućnosti. Odluka je već bila donesena, brzo i jasno, kao da je godinama čekala pravi trenutak.

Cijeli sljedeći tjedan šutjela sam i promatrala. Marko je svakodnevno ponavljao popis, davao upute gdje što kupiti, koga pozvati, kako rasporediti tanjure i čaše. Uživao je u ulozi glavnog organizatora. Klimala sam glavom, pravila se da slušam i, paralelno s tim, počela obilaziti trgovine pripremajući sve po svome planu.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana