“Kakvi sad aparatići? Ozbiljno? Moja majka puni šezdeset, a ti razmišljaš o zubima.” odsjekao je dok je ona stajala zgrčena nad ušteđevinom od trideset tisuća eura za Lanine aparatiće

Bezočno rasipanje ili kriva, bolna odgovornost.
Priče

Nisam, naravno, kupovala ono što je Marko nabrajao.

Umjesto skupih namirnica s njegova popisa, uzela sam smrznuti oslić na akciji. Dva kilograma običnog mljevenog mesa završila su u košarici, kao i tri kruha od polubijelog brašna. Pronašla sam i veliku staklenku najjeftinijeg namaza od tikvica. Komadić slabo soljene, najmršavije lososovine narezala sam kod kuće na sitne kockice – toliko sitne da bi se na prvi pogled mogla zamijeniti za kavijar. O mramornoj junetini nije bilo ni govora. Umjesto nje odmrznula sam sniženi komad obične pisanice, samljela ga s kruhom i malo soje, dodala luk i češnjak. Ispale su mekane, mirisne pljeskavice. Heljdu sam skuhala rastresitu, s komadićem maslaca.

Sve sam to pripremala noću, dok je stan tonuo u tišinu. Ruke su mi podrhtavale, ali nisam zastajala. Pred očima mi je stalno bila Lana i njezina rečenica da može izdržati bez aparatića za zube. U mislima mi je odzvanjalo i to kako Marko prešućuje da je dobio otkaz, dok svojoj majci uporno ponavlja da mu posao cvjeta. A sjećanje na vjenčanje boljelo je jednako svježe – kad je Marija, moja buduća svekrva, pred svima dobacila sestri: „Eto, barem ćemo imati nekoga da nam vodi kuću.“

U subotu ujutro krenuli smo k njoj. Ja sam teglila prepune vrećice, a Marko je koračao ispred mene praznih ruku. U liftu je odmjerio moju staru jaknu, izlizanu na laktovima, i nezadovoljno frknuo.

– Zar nemaš nešto pristojnije? – procijedio je.

– Ovo je sasvim u redu – odgovorila sam mirno. – I toplo je.

Prešutio je.

Kod Marije se već okupila gotovo cijela rodbina. Ivana, njezina sestra, smjestila se na kauč i sitničavo promatrala stol. Rođaci, nećakinje, susjeda s kata ispod – desetak ljudi ukupno. Marija je sjedila na čelu stola u novoj haljini koju je, kako sam dobro znala, platila mojim novcem. Marko me bio nagovorio da sudjelujem u „poklonu“, dok sam on nije izdvojio ni centa.

– Evo naših zvijezda večeri! – uskliknula je svekrva čim nas je spazila. – Marko, sine, dođi da te poljubim.

On joj je teatralno poljubio obraz i dovoljno glasno rekao da svi čuju:

– Ana je htjela da stol bude poseban. Danima je kuhala, nije oka sklopila.

Ivana je stisnula usne.

– Lijepo, lijepo… A od čega ste to sve financirali? – upitala je, odmjeravajući moju iznošenu jaknu. – Vidim da snaha još nosi isto. Jesi li dobio kakvu nagradu, Marko?

– Ma radimo pomalo – izbjegao je odgovor.

Povukla sam se u kuhinju. Iz dnevnog boravka dopirali su zveket čaša i Marijine zapovijedi o rasporedu sjedenja. Ja sam slagala predjela, rezala kruh, vadila tanjure. Nitko me nije dozivao. Bila sam tek produžena ruka koja poslužuje.

Nakon nekog vremena Marko je provirio.

– Što toliko odugovlačiš? – rekao je nervozno. – Svi su već za stolom, a „kavijar“ još nije iznesen.

– Stižem – kratko sam odgovorila.

Na pladanj sam složila tanjure s nasjeckanom lososovinom koja je trebala glumiti luksuz. Kad sam ušla u sobu, začuo se pljesak. Marija je zadovoljno klimnula glavom.

– Bravo, snaho – promrmljala je Ivana, a u glasu joj je zaiskrila zavist.

Vratila sam se po glavno jelo. Pljeskavice i heljdu postavila sam na manji stol sa strane, poklopljene. U blagovaonici su se već nizale zdravice. Marko je držao govor o majčinim zaslugama i njezinoj požrtvovnosti. Dok sam slušala, u meni se širila hladnoća.

Kad je posluženo „meso“, oduševljenju nije bilo kraja. Susjeda je tvrdila da nikada nije kušala ništa sočnije. Ivana je tražila još. Marko je točio konjak i blistao od ponosa.

Tada sam donijela posljednji, najveći pladanj, pokriven metalnim poklopcem. U prostoriji je nastala tišina.

– A što je sad to? – upitala je Marija podignutih obrva.

– Malo iznenađenje – rekla sam smireno. – Marko je želio posebno razveseliti mamu, pa neka on pokaže što je pripremio za ovu večer.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana