— …prodati stan i podijeliti novac. To bi bilo pošteno!
„Pošteno.” On, koji ju je ostavio zbog druge žene, sada je dijelio lekcije o pravednosti.
— Pošteno je ono što propisuje zakon, Marko — odvratila je hladno, gotovo beživotnim glasom. — A zakon je vrlo jasan: na moj stan nemaš nikakvo pravo.
— Baš me briga za tvoj zakon! — povisio je ton, a u njemu se osjetila nervozna, gotovo histerična nota. — Postoje i savjest i ljudska pravila! Neću otići s jednom torbom u ruci! Nisam deset godina svog života bacio uzalud!
Ni sam nije bio svjestan težine izgovorenog. Ali Ana je čula. „Bacio uzalud.” Kao da govori o lošoj investiciji.
— Dakle, smatraš da bih ti trebala isplatiti neku vrstu otpremnine? Naknadu zato što si mi bio suprug?
— Nazovi to kako god želiš! — gotovo je vikao, shvaćajući da mu se plan raspada. — Ne odlazim praznih ruku! Tužit ću te! Dokazat ću da sam ulagao u stan, radio zahvate koji se ne mogu odvojiti! Naći ću i svjedoke!
Promatrala ga je u tišini. Tog stranca ispred sebe, čovjeka koji je pljuvao riječi kroz zube i gubio dostojanstvo. I odjednom više nije osjećala bol zbog njegove nevjere. Samo gađenje… i golemo olakšanje. Preplavljujuće, oslobađajuće olakšanje pri pomisli da taj čovjek više nikada neće biti dio njezina života.
Polako je ustala, ostavila novac za kavu na stolu i krenula prema izlazu.
— Kamo ideš? Nismo završili razgovor! — doviknuo je za njom.
Zastala je na trenutak, ali se nije okrenula.
— Završili smo, Marko. Još prije godinu dana. Onog dana kad si odlučio da ćeš biti sretniji s drugom ženom. Sad te molim samo jedno — budi dosljedan svojim odlukama. Otišao si. Onda idi do kraja. I ponesi sa sobom sve svoje „obračune”.
Izašla je na ulicu. Kiša je padala sitno i uporno. Ipak, imala je osjećaj kao da je upravo izašla iz zagušljive, zadimljene prostorije na svjež zrak. Znala je da će Marko pokrenuti sudski postupak. Da je čekaju ružne riječi, stres i odvjetnički troškovi. No isto tako je znala da će na kraju pobijediti. Jer na njezinoj strani nije bio samo zakon, nego i istina.
Umjesto kući, skrenula je prema malom, gotovo praznom parku u blizini. Sjela je na mokru klupu i tek tada dopustila sebi da duboko udahne. Zrak joj je ispunjavao pluća sporo i teško, kao da je upravo izronila nakon dugog, iscrpljujućeg ronjenja.
Nije zaplakala. Suze su presušile još prije godinu dana, kad je Marko spakirao stvari i otišao. Sada je osjećala nešto drukčije — hladan, gotovo prezriv mir pomiješan s gorkom, zakašnjelom jasnoćom. Pred očima joj se njihovih deset godina zajedničkog života razmotavalo u novom, nemilosrdnom svjetlu. Shvatila je da izdaja nije počela onog trenutka kad je upoznao drugu ženu. Ona je bila utkana u samu strukturu njihova braka od prvoga dana.
Nikada mu nije bila ravnopravna partnerica, nego projekt. Ulaganje. Marko je, poput proračunatog investitora, davao točno onoliko koliko je bilo potrebno da „vrijednost” njegove investicije ostane stabilna: pokoji kompliment, buket cvijeća, mrvice pažnje kad bi osjetio da se udaljava. A ona je, zaslijepljena ljubavlju i zahvalnošću što je „takav muškarac” izabrao baš nju, „običnu djevojku”, uzvraćala bez zadrške. Davala mu je energiju, podršku, divljenje. I svoj stan koji je kupila prije braka, s radošću ga pretvorivši u njihov zajednički dom.
Nije primjećivala da za njega taj dom nije bio gnijezdo, nego ured s udobnom spavaćom sobom i besplatnim uslugama, mjesto iz kojeg je mogao planirati sljedeći potez bez ikakvog rizika.
