…besplatnim održavanjem.
A sada, kad je Marko odlučio zatvoriti to „poglavlje” i preseliti se u neki novi projekt, došao je po svoju završnu isplatu. Smatrao je da mu pripada svojevrsni „zlatni padobran” samo zato što je deset godina nosio titulu njezina supruga.
Petra je na klupi ostala sjediti dugo, možda i čitav sat. Kiša je u međuvremenu pojačala, ali ona to gotovo nije ni registrirala. Zbrkana bujica osjećaja postupno se povlačila pred nečim drugim — hladnom, preciznom analizom. Uostalom, bila je pravnica. I vrlo brzo joj je postalo jasno da ovu bitku ne smije voditi na terenu emocija, gdje ju je Marko uvijek znao nadigrati, izazivajući u njoj grižnju savjesti. Ako će se boriti, borit će se ondje gdje je najjača: među zakonima, dokumentima i neoborivim činjenicama.
Čim je stigla kući, nazvala je odvjetnika koji je vodio njihov razvod.
— Dario, dobar dan. Petra je. Pojavila se nova situacija. Moj bivši suprug traži polovicu stana koji sam kupila prije braka.
S druge strane linije nakratko je zavladala tišina.
— Na temelju čega točno? — upitao je smireno.
— Poziva se na svoju „savjest” i tvrdi da je „računao na svoj dio” — odgovorila je, a u njezinu se glasu prvi put osjetila oštra ironija.
— Razumijem — uzdahnuo je Dario. — Budite spremni, Petra. Neće biti ugodno. Pravne osnove nema, zato će pokušati pritiskom i manipulacijom.
I bio je u pravu. Već sljedećeg dana krenuo je napad. Najprije ju je nazvao sam Marko. Promijenio je pristup. Nije više galamio, nije prijetio. Sada je igrao na kartu sažaljenja.
— Petra, jučer sam pretjerao. Bio sam pod emocijama. Ali shvati me, očajan sam. Nemam ništa. A ti… ti si zbrinuta, osigurana. Zar ti nije barem malo žao? Nismo mi stranci.
Bez riječi je prekinula poziv.
Sat vremena kasnije zazvonio je telefon ponovno. Ovaj put njegova majka.
— Petriča, zlato moje, kako to možeš? — jecala je. — Marko mi je sve ispričao! Ostavljaš ga na ulici, s jednim kovčegom! Pa nije ti nitko nepoznat! Uložio je dušu u taj stan! Čak je i policu montirao!
Polica. Upravo ta polica postala je simbol njegovih navodnih „neodvojivih ulaganja”.
Petra je mirno objasnila da je stan njezino osobno vlasništvo, kupljeno prije braka, te da je Marko bio taj koji je napustio zajednicu.
— Bešćutna si — presjekla je svekrva i spustila slušalicu.
Nakon toga rat se preselio na društvene mreže. Marko je počeo objavljivati statuse puni nejasnih, ali svima iz njihova kruga posve razumljivih aluzija. „Strašno je kad ljubav nestane pa završiš na ulici kao da nikada nisi učinio ništa dobro.” Ili: „Neki ljudi odnose mjere kvadratima, a ne srcem.”
Bio je to sustavan pokušaj diskreditacije. Želio ju je prikazati kao hladnu, gramzivu osobu, kako bi njegova „razumna” želja za polovinom stana izgledala opravdano.
Petra nije reagirala javno. Po Darijevu savjetu arhivirala je svaku objavu, napravila snimke zaslona, spremila sve poruke. Paralelno je započela pripreme. Iz ormara je izvukla fascikle s desetogodišnjom financijskom dokumentacijom. Tjedan dana gotovo nije spavala, sastavljajući najdetaljniji pregled u svom životu. To nije bila obična tablica prihoda i rashoda. Bila je to precizna kronika njihova braka izražena u brojkama.
Ročište je zakazano za dva mjeseca. Do tada je živjela kao u opsadi, ali nije posustajala.
U sudnici su sjedili jedno nasuprot drugome. Marko je djelovao samouvjereno, uz odvjetnika koji je ostavljao dojam odlučnosti. Kada je njegov zastupnik ustao i počeo iznositi zahtjeve tužbe, Petra je pažljivo slušala svaku riječ, znajući da je napokon došao trenutak da se sve karte polože na stol.
