Zahtjevi koji su uslijedili zvučali su gotovo nevjerojatno. Marko je od suda tražio da mu se prizna pravo na polovicu stana, pozivajući se na to da je tijekom braka proveo, kako je naveo, „neodvojiva ulaganja koja su bitno povećala vrijednost nekretnine“.
Potom je njegov odvjetnik počeo nabrajati ta navodna ulaganja: policu postavljenu u kupaonici, zamjenu kuhinjske slavine, bojanje zida u dnevnoj sobi, pa čak i redovito podmirivanje režijskih troškova, što je, prema njihovoj tvrdnji, pridonijelo očuvanju stana.
Kad je izlaganje završilo, sutkinja – starija žena umorna pogleda – podigla je oči prema Petri.
— Kakav je vaš stav? — upitala je mirno.
Petra je ustala. Nije govorila o emocijama, niti o izdaji ili razočaranju. Govorila je jezikom struke, precizno i bez suvišnih riječi.
— Poštovani sude — započela je sabrano — tužbeni zahtjev mog bivšeg supruga nema pravnu osnovu. Stan je kupljen prije sklapanja braka i isključivo je moje vlasništvo, što potvrđuje izvadak iz zemljišnih knjiga.
Spustila je dokument na stol ispred sutkinje.
— Što se tiče takozvanih „neodvojivih ulaganja“ — nastavila je, pružajući nove papire — ovdje su računi i dokazi. Ovo je potvrda za policu u kupaonici. Cijena: 800 rubalja. Ovdje je račun vodoinstalatera kojeg sam morala pozvati jer je moj bivši suprug odlučio sam „popraviti“ slavinu i pritom izazvao poplavu u stanu ispod nas. Šteta je iznosila 50 tisuća rubalja i podmirena je iz moje plaće. A ovdje su fotografije dnevnog boravka nakon njegova pokušaja bojanja zida — tragovi boje po parketu i neravnomjerni potezi, zbog čega sam bila prisiljena angažirati majstore za kompletnu sanaciju prostorije.
Jedan po jedan, papiri su se slagali pred sutkinjom.
— Što se tiče režija — blago se nasmiješila — prilažem izvod s računa za posljednjih deset godina. Vidljivo je da sam oko devedeset posto svih troškova podmirila ja. A ovdje je i izvod računa mog bivšeg supruga. U istom razdoblju pokazivao je iznimnu „financijsku aktivnost“ kupujući skupe ribolovne štapove, opremu, izlete i razne gadgete.
Kad je završila, sudnicom se spustila tišina. Markov odvjetnik nervozno je prelistavao spise, očito nezadovoljan razvojem situacije. Marko je problijedio; plan o „poštenoj podjeli“ upravo se raspao pred svima.
— Uzimajući sve navedeno u obzir — zaključila je Petra obraćajući se sutkinji — smatram da moj bivši suprug nema nikakvo pravo potraživati dio mog stana. Štoviše, realno gledano, on bi meni dugovao znatan iznos za godine tijekom kojih je živio na moj račun. No, za razliku od njega, ja ne namjeravam ispostavljati račune za prošlost. Molim samo da sud postupi u skladu sa zakonom.
Odluka je donesena brzo. Nakon kratkog vijećanja, sutkinja je odbila Markov zahtjev u cijelosti.
U hodniku suda Marko ju je sustigao.
— Ti… — prosiktao je kroz zube. — Uništila si me. Osramotila si me.
Petra ga je pogledala posljednji put. U njezinu pogledu nije bilo ni bijesa ni trijumfa, samo hladna, udaljena tuga.
— Ne, Marko — rekla je tiho. — Sam si se doveo ovdje. Onog trenutka kad si odlučio da su moja ljubav i moj dom roba koju možeš razlomiti i prisvojiti.
Okrenula se i krenula niz dugačak, odjekujući hodnik. Nije se osvrnula. Znala je da pred njom stoji novi početak — život bez tereta prošlosti, u stanu koji je ponovno bio samo njezin. U tom prostoru, i u tom životu, više nikada neće biti mjesta za one koji u svemu vide samo svoj „udio“.
