Restoran nije spadao među pristupačna mjesta – prosječan račun po osobi kretao se od tri tisuće naviše. Ondje se dolazilo kad se nešto slavi ili kad su u pitanju ozbiljni poslovni razgovori.
Dok je prolazila pokraj jednog udaljenog stola uz veliki prozor s pogledom na grad, Ivana je začula poznat, zvonak smijeh. Gotovo instinktivno okrenula je glavu. Za stolom prepunim tanjura s tjesteninom i morskim plodovima, uz otvorenu bocu bijelog vina, sjedila je Ana. Na sebi je imala novu haljinu, dotjeranu frizuru i blistav osmijeh. Okružena s tri prijateljice, bezbrižno je razgovarala i smijala se kao da joj je život savršeno posložen.
Ivana je na trenutak zastala, kao ukopana. U mislima joj je prošlo treba li im prići ili se praviti da ništa nije vidjela. Nakon kratkog premišljanja odlučila je da nema smisla raditi scenu. Tiho se okrenula i vratila za svoj stol.
— Je li sve u redu? — upitao je kolega primijetivši promjenu na njezinu licu.
— Naravno — kratko je odgovorila i potvrdno kimnula. — Sve je pod kontrolom.
Ali nije bilo.
Te večeri Marku nije spomenula ništa. Pokušala je sama sebi objasniti da možda djevojke časte Anu, da je nečiji rođendan ili da su se samo našle kako bi je razvedrile. Nije željela donositi zaključke bez dokaza.
Ipak, sjeme sumnje već je bilo posijano.
Nekoliko dana poslije, u subotu oko podneva, ponovno ju je ugledala — ovaj put u trgovačkom centru. Ivana je birala posteljinu kada je kod izlaza iz jedne modne trgovine primijetila poznatu figuru. Ana je stajala s dvije prepune vrećice u rukama, razgovarala na mobitel i izgledala više nego zadovoljno.
Ovoga puta Ivana joj je prišla.
— Ana?
Djevojka je trzajem podigla pogled. U očima joj je na sekundu zaiskrila nelagoda, ali ju je brzo prekrila prisiljenim osmijehom.
— Ivana! Bok! Kakvo iznenađenje!
— Da, stvarno — odgovorila je Ivana, pogledom prelazeći preko vrećica. — Vidim da si bila uspješna u kupnji.
— Ma… onako — zamucala je Ana. — Velika sniženja su u tijeku. Majice su bile po tristo, a traperice gotovo besplatne. Nisam mogla odoljeti.
— Jasno — rekla je Ivana s blagim, ali napetim osmijehom. — A posao? Jesi li što pronašla?
— Još uvijek tražim — spustila je pogled. — Ali stvarno se trudim. Bila sam na nekoliko razgovora.
— Držim ti palčeve.
Rastale su se uz kratki pozdrav. Ivana je nastavila hodati, no u prsima joj se stisnulo nešto teško i tvrdo. Sniženja, dobro. U toj trgovini doista znaju biti popusti. Ali vrećice su bile pune, a Ana ni najmanje nije odavala dojam osobe koja jedva sastavlja kraj s krajem.
Navečer je Marko sjedio pred televizorom i pratio utakmicu. Ivana je sjela pokraj njega.
— Moramo razgovarati.
— Može li kasnije? — upitao je ne skidajući pogled s ekrana.
— Ne. Radi se o Ani.
Tek tada se okrenuo prema njoj.
— Što je sada?
— Vidjela sam je. Dva puta. Prvo u restoranu s prijateljicama, u onom skupom mjestu. Danas u centru, s hrpom novih stvari.
Marko je lagano namrštio čelo.
— I što s tim?
— Kako „što“? — pokušavala je ostati smirena. — Mi joj dajemo novac za stan i hranu, a ona ruča na mjestima gdje račun počinje od tri tisuće i kupuje markiranu odjeću.
— Ivana — uzdahnuo je tonom kojim se objašnjava očito — možda su prijateljice platile. Nisi vidjela tko je izvadio novčanik. A za odjeću ti je rekla da je bila na popustu. Što bi trebala, hodati u starim krpama?
— Ne želim da nas laže.
— Ne laže! — povisio je glas. — Ti si prema njoj nepravedna!
— Ja? — osjetila je kako joj nešto puca iznutra. — Ja koja sam pristala da joj pomažemo?
— Odmah si pomislila najgore! Nisi je ni pitala kako treba, samo optužuješ!
Ivana je ustala bez riječi.
— U redu, Marko. Neka bude po tvome.
Otišla je u spavaću sobu, tiho zatvorila vrata za sobom i sjela na rub kreveta, osjećajući kako joj se u tišini misli počinju slagati na način koji joj se nimalo nije sviđao.
