Prvi put otkako su u braku Ivana je jasno osjetila da Marko ne stoji uz nju. U sebi je bolno priznala: kad god se nađe između nje i svoje obitelji, bez razmišljanja će izabrati njih.
Sljedećeg jutra nazvala je svekrvu. Vesna je bila žena čvrstih stavova, ponekad oštra, ali pravedna. Ako bi itko rekao istinu bez uvijanja, onda je to bila ona.
— Dobar dan, Vesna. Kako ste? — započela je Ivana što smirenijim glasom.
— Ivana, dušo, ide nekako. A ti?
— Dobro sam. Htjela bih vas nešto pitati… Dolazi li Ana često k vama?
S druge strane zavladala je kratka tišina.
— Zašto to pitaš?
— Onako, zanima me — odgovorila je oprezno.
Vesnin ton postao je ozbiljniji.
— Ivana, Ana živi kod mene. Već tri tjedna.
Ivani je zastao dah.
— Živi? Mislite… preselila se k vama?
— Naravno. Rekla je da joj vi i Marko više ne možete pomagati pa je morala izaći iz podstanarstva. Pa gdje ću je, nego k sebi? Ipak mi je kći.
U Ivani se sve sledilo.
— Vesna, mi joj nismo uskratili pomoć. Dapače, izvadila sam joj posebnu karticu kako bi mogla podmiriti stanarinu, hranu i ostale troškove.
Na liniji je zavladala nevjerica.
— Molim? Kakvu karticu? — upitala je zbunjeno.
— Za osnovne potrebe. Marko me zamolio da joj pomognemo i pristala sam.
— Ivana… — Vesnin glas zadrhtao je — ona meni nije dala ni centa. Ni za režije ni za namirnice. Jede kod mene, koristi sve, a nije ni spomenula da bi sudjelovala. Mislila sam da stvarno nema novca.
Ivana je zatvorila oči. Slika se posložila sama od sebe: Ana se uselila k majci, prestala plaćati najam, svela izdatke na minimum, a novac s Ivanine kartice trošila na večere, odjeću i izlaske.
— Hvala vam što ste mi to rekli. Riješit ću to — izgovorila je tiho.
— Ivana, samo da znaš, ja o tome nisam imala pojma…
— Znam. Ne brinite, niste vi ništa skrivili.
Spustila je slušalicu i dugo nepomično sjedila. Pogled joj je bio prikovan za jednu točku, ali misli su jurile. Zatim je otvorila bankovnu aplikaciju, pronašla karticu izdanu na Anino ime i blokirala je. Tri dodira po zaslonu. Gotovo.
— Kako si se usudila ukinuti karticu mojoj sestri?! — zaurlao je Marko stojeći nasred dnevnog boravka.
Ivana je ostala sjediti. Promatrala ga je mirno — čovjeka s kojim je provela deset godina, s kojim ima dijete i zajednički dom. A sada viče na nju zbog nekoga tko ih je oboje obmanuo.
— Neću dopustiti da nas itko iskorištava — rekla je staloženo, ali odlučno.
— Što to govoriš? — zbunio se.
— Tvoja sestra nam je lagala. Živi kod majke, ništa ne plaća, a novac koji dobiva od nas troši na provode. Razgovarala sam s Vesnom. Sve mi je potvrdila.
Marko je otvorio usta, ali riječi nisu izlazile.
— Nazvala si moju majku? Provjeravala si je?
— Naravno da jesam. Ti meni nisi vjerovao. Kad sam ti rekla da sam Anu vidjela u restoranu i u trgovačkom centru, odmah si stao u njezinu obranu. Ne u moju.
— Ona mi je sestra!
— A ja sam ti tko? — Ivana je ustala, a glas joj je postao hladan poput čelika. — Tvoja supruga. Majka tvog sina. Osoba koja nas posljednjih šest mjeseci financijski drži na površini dok ti pokušavaš pokrenuti svoj projekt. I umjesto da me saslušaš, ti braniš nekoga tko nam se cinično smije iza leđa.
Marko je problijedio.
— Na što ciljaš?
Ivana je zakoračila bliže.
— Na to da, ako nastaviš štititi one koji nas iskorištavaju, neću povući samo Aninu karticu. Povest ću i puno ozbiljniji razgovor o tome tko u ovom braku donosi odluke i kakve to posljedice ima za sve nas.
