Misli su joj se sudarale i vraćale u istu točku, bez predaha.
— Treba mu novac. Za nešto veliko…
— A cijelo je vrijeme živio kod mene, kukao kako nema ni lipe, a zapravo je štedio… Na moj račun.
— I tko je onda najvažnija žena u njegovu životu?
Martini su oči zasuzile od bijesa. Nije to bio običan plač, nego drhtaj koji joj je prolazio kroz svaku kost. Od ponoći pa sve do zore nije sklopila oka. Tjeskoba ju je pritiskala, a nemir rastao iz minute u minutu. Tek pred jutro je nakratko zadrijemala i probudila se tek oko podneva, omamljena i iscrpljena.
— Da ću se razvesti, to je sigurno. Ali prije toga moram saznati što mi taj muljator skriva. Luka je rekao da će sutra uplatiti novac. Onda ću sutra i otkriti kamo ide taj novac — odlučila je, ustajući i odlazeći pod tuš.
Cijeli dan provela je čisteći kuću, slažući stvari i obavljajući sitne, uobičajene poslove. Navečer, kada se Luka vratio od roditelja, ponašala se potpuno smireno. U sebi je već presjekla, ali prema njemu nije pokazala ni trunku sumnje. Smijala se, posluživala večeru, razgovarala o nevažnim stvarima — kao da se ništa nije promijenilo.
U ponedjeljak je otkazala sve svoje obaveze. Čim je Luka izašao na posao, i ona je krenula. Dan ranije kupila je mali uređaj za praćenje i krišom ga ubacila u njegovu torbu. Sada joj je pokazivao točnu lokaciju.
Pozvala je taksi i krenula za njim. Prvo je svratio u banku. Nakon toga automobil je stao pred modernom poslovnom zgradom. Martina je ostala sjediti u vozilu, promatrajući ulaz. Nije prošlo ni pet minuta kad je prema istim vratima ušla i njezina svekrva.
— Znači, i Vesna je u sve to umiješana. Pokriva ga. Cijela obitelj igra istu igru… Dobro, vidjet ćemo tko će se zadnji smijati. Ali što rade ovdje? — pitala se zureći u staklenu fasadu.
Kad su Luka i Vesna izašli, Martina je pričekala još malo pa i sama ušla u zgradu.
Pogledom je prelazila preko ploča s nazivima tvrtki.
— Tiskara… plesni studio…
— Prodaja prozora — ne. Organizacija vjenčanja — sigurno ne. Prevoditeljski ured — otpada… — mrmljala je dok je redom odbacivala mogućnosti.
— Modna agencija… foto studio… nije ni to…
— Gospođo, trebate li pomoć? — obratio joj se zaštitar.
— Moj suprug je maloprije bio ovdje s majkom. Zaboravili su jedan dokument pa sam došla po njega — brzo je smislila, oslanjajući se na intuiciju.
— Bili su kod investitora, u odjelu za prodaju nekretnina. Trebat će mi vaša osobna iskaznica da vam izdam propusnicu — rekao je uljudno.
Budući da je nosila isto prezime kao Luka, nije bilo nikakvih pitanja. Uputio ju je na pravi kat.
— Dobar dan. Moj suprug i njegova majka su maločas bili ovdje. Zamolio me da podignem kopije papira — rekla je čim je ušla.
— Naravno — nasmiješila se službenica, ispisala dokumente i uredno ih složila u mapu.
Martina ih je otvorila tek kad je izašla van i sjela u taksi.
Trosoban stan u novom stambenom naselju u Osijeku. Osamdeset četiri kvadrata. Uplaćena kapara. Završetak gradnje za šest mjeseci. Vlasnik: Vesna.
Listovi su joj drhtali u rukama.
— Znači, tu je otišao novac dok sam ja pomagalo njima… Za Luku nikad nema, ali za mamicu ima itekako — stisnula je mapu tako snažno da su joj zglobovi pobijelili.
Vozaču je dala novu adresu — kuću Lukina brata izvan grada.
— Sto posto nikakva obnova nije u tijeku. Trebali su samo veliku svotu unaprijed za stan… — promatrala je kroz prozor reklame s vizualizacijama budućeg naselja.
— Četiri milijuna eura kapare… Jadni rođaci, kojima ja šaljem novac da si poprave uvjete života… — ostala je bez riječi.
— Martina? Otkud ti ovdje? — iznenadio se Ivan, Lukin brat, pokušavajući sakriti nelagodu.
— Prolazila sam blizu pa sam svratila. Mobitel mi se ispraznio, a vozač nema punjač. Tvoja kuća mi je bila najbliža — izgovorila je bez zadrške. — Mogu li kod tebe napuniti telefon?
— Naravno, uđi — otvorio joj je vrata dvorišta.
Martina je polako pogledom obuhvatila kuću. Svježe obojeni zidovi, nova stolarija, uređeno dvorište.
— Zanimljivo… — tiho je promrmljala. — Ivane, svekrva je spominjala neku obnovu. Ja sam shvatila da su radovi već završeni… Jesam li nešto pogrešno razumjela?
