Žena u kućnom ogrtaču polako je čučnula pred dječakom i nježno mu dotaknula ramena.
– Sve je u redu, Ivane. Smirit ćemo se i sve ćemo riješiti. Bit će dobro, vidjet ćeš.
Marina je osjetila kako joj se prsti sami od sebe stežu u šake. Bilo joj je iskreno žao tih ljudi. Nisu oni svjesno upali u tuđi život. Nisu krivi što se Marko pokazao… što zapravo? Prevarant? Manipulator? Ili samo netko tko je odlučio unovčiti nešto što nije bilo njegovo, bez ijedne riječi s njom.
Ušla je u kupaonicu i zastala na pragu. Njezini ručnici, mekani i pažljivo birani, nestali su. Umjesto njih visjeli su tuđi, izblijedjeli i tanki. Polica na kojoj su stajali njezini parfemi, kreme i šamponi zjapila je prazna. U kutu je bio dječji lonac, a na perilici rublja ležale su nečije muške čarape. Kao da je netko gumicom izbrisao njezin život i preko njega nacrtao drugi.
Izašla je, uzela mobitel i odlučno nazvala mjesnog policajca. S Lukom nije imalo smisla ulaziti u rasprave – ovo se moralo rješavati službenim putem.
Četrdesetak minuta poslije na vratima se pojavio policajac, mlad čovjek umornih očiju, s bilježnicom pod rukom. Strpljivo je saslušao Marinu, zatim podstanare, pa proučio ugovor koji su mu pružili. Kao najmodavac bio je naveden “Marko Sergejević Sobolev”, Marinim prezimenom potpisan njezin suprug.
– Imate li dokumente koji potvrđuju vlasništvo? – upitao je Marinu.
– Naravno da imam.
Otvorila je torbu koja je još stajala neraspakirana u hodniku i izvadila mapu. Vlasnički list, izvadak iz zemljišnih knjiga, potvrde o plaćenim porezima – sve je glasilo na njezino ime.
Policajac je duboko uzdahnuo i obratio se podstanarima:
– Situacija je nezgodna, ali u stan ste ušli bez pristanka vlasnice. Osoba koja vam ga je iznajmila nije imala pravo to učiniti. Morat ćete se iseliti.
– Ali mi smo platili! – planuo je Luka. – Dvadeset pet tisuća kuna i još pet tisuća pologa! Imamo potvrdu!
– To rješavate s onim tko vam je novac uzeo – mirno je odgovorio policajac. – Možete podnijeti prijavu zbog prijevare ili pokrenuti tužbu. No nemate zakonsko pravo ostati u tuđem stanu. To se smatra samovoljnim zauzimanjem.
– Kakva samovolja? Potpisali smo ugovor, unijeli njegove podatke iz osobne! – gotovo je vikao Luka.
– Ugovor s osobom koja nije vlasnik i nema punomoć vlasnika pravno je ništavan – ponovio je policajac jednako smireno.
Vesna je briznula u plač. Dječak je zaplakao odmah za njom, sakrivši lice uz njezina koljena.
– Kamo ćemo sad? – jecala je. – Došli smo iz drugog grada, Luka je tek našao posao… Nemamo nikoga ovdje.
Marinu je nešto zaboljelo u prsima. Nije željela izbaciti obitelj na ulicu. Ali još manje je mogla dopustiti da ostanu u njezinu domu u kojem se sama osjećala kao uljez.
– Kako se zovete? – tiho je upitala.
– Vesna Petrović.
– Gospođo Vesna, dat ću vam tri dana – izgovorila je Marina, iznenađena hladnoćom vlastitog glasa. – Tri dana da pronađete drugi smještaj. Po zakonu bih mogla tražiti da odmah izađete, ali ne želim da vaš unuk završi na kolodvoru.
Policajac ju je kratko pogledao, pomalo začuđeno, ali nije ništa dodao. Luka je htio nešto prigovoriti, no Vesna ga je stisnula za ruku i šapnula mu da šuti.
Marina je predala policajcu kopije dokumenata i potpisanu izjavu, a zatim izašla na stubište. Naslonila se na hladan zid i zatvorila oči.
Mobitel je zatreperio. Marko.
– Marina, nemoj odmah planuti – započeo je tonom koji je zvučao pokajnički, ali ne dovoljno.
– Gdje si? – pitala je kratko.
– Na službenom putu. Poslali su me iznenada.
– Nemoj lagati. Zvala sam tvoju firmu. Nisi nigdje poslan.
S druge strane zavladala je tišina. Duga, teška.
– Mogu ti sve objasniti – napokon je rekao. – Imamo financijskih problema. Htio sam pomoći, preuzeo sam inicijativu.
– Inicijativa je oprati suđe ili iznijeti smeće – glas joj je zadrhtao. – Iznajmiti moj stan bez mog znanja je kazneno djelo, Marko.
– Kakvo kazneno djelo? Doveli smo podstanare, plaćat će najamninu, izvući ćemo se…
– “Izvući ćemo se” tako što ćeš zarađivati na mojoj imovini? Bez pitanja? Čak si promijenio bravu na mojoj spavaćoj sobi kao da sam ja gost.
– Hajdemo se naći i mirno porazgovarati.
– Razgovaramo sada. Reci mi gdje su ključevi od stana. I od brave koju si stavio.
– Kod mene su.
– Vratit ćeš se i otvoriti. Ako ne, zvat ću bravara. I zapamti – nakon toga više nećeš imati pravo kročiti ovamo.
Opet je šutio. Čula je njegovo ubrzano disanje.
– Ne možeš to učiniti. Muž i žena smo.
– Očito možemo – odgovorila je i prekinula vezu.
Sišla je ispred zgrade i sjela na klupu. Pogled joj je ostao prikovan za prozore njezina stana. U dnevnom boravku gorjelo je svjetlo, u kuhinji također. U mašti je vidjela kako nepoznati ljudi sjede za njezinim stolom, spavaju na njezinu kauču, koriste njezine tanjure.
Sjetila se dana kad je, prije osam godina, ponosno pokazivala stan Marku. Kako su zajedno birali tapete i zavjese, slagali namještaj, planirali budućnost. “Ovdje će nam biti lijepo”, govorio je tada. Vjerovala mu je bez zadrške.
A sada je sjedila na hladnoj klupi, izvan vlastitog doma. Nije je nitko izbacio, ispravila se u mislima. Sama je izašla da se smiri, da ne izgovori riječi koje se više ne bi mogle povući. I dok je gledala u osvijetljene prozore, u njoj je sazrijevala odluka da se ovaj put neće povući niti oprostiti tako lako.
