Novac je završavao u tuđim rukama, a gdje je dalje nestajao – Marina nije znala.
– Kamo su otišli ti euri? – upitala je pribrano, ali s oštrinom u glasu.
– Trebali su nam… morao sam vratiti dugove.
– Kakve dugove, Marko?
– Marina, nije trenutak za to. Vidimo se pa ću ti sve objasniti.
– Ne. Reci odmah.
S druge strane zavladala je nelagodna stanka. Čula je kako teže diše, kako traži riječi. U tom oklijevanju bilo je više od same zbunjenosti – osjetila je da nešto skriva. Ili otvoreno laže. Možda je novac potrošen na nešto o čemu ona ne želi ni razmišljati.
– Imaš tri dana – izgovorila je napokon. – Pokupi svoje stvari. Hvala što barem nisi dirao moje dokumente i nakit. Ključeve ostavi u sandučiću.
– Zar me izbacuješ? – u njegovu glasu zazvučalo je iskreno čuđenje, gotovo dječačko.
– Da. Upravo to radim.
Prekinula je poziv bez daljnjih riječi. Ustala je s kreveta i otvorila ormar. Počela je slagati košulje, jakne, njegove papire. Ne svoje – njegove.
Dva dana poslije stan je utihnuo. Luka je pronašao sobu u studentskom domu na rubu grada. Vesna se s unukom privremeno preselila ondje dok ne pronađu nešto povoljnije. Marina im je dala pet tisuća kuna za put i prve troškove – ne zato što je morala, nego zato što nije htjela nositi teret tuđe nesreće na savjesti.
Marko je došao po stvari noću. Nije je nazvao, nije pokucao. Ujutro je u poštanskom sandučiću pronašla ključeve i presavijeni papirić: „Nisi u pravu. Sve sam radio za nas. Ne cijeniš moj trud.“
Pročitala je poruku dvaput. Zatim ju je bez oklijevanja poderala i bacila. „Za nas.“ Tako je sebi opravdavao prijevaru – izdavanje njezina stana bez pitanja, iza njezinih leđa. Nakon osam godina zajedničkog života više je ništa nije moglo iznenaditi. Marko nikada nije znao priznati pogrešku. Uvijek je postojao izgovor, uvijek netko drugi kriv.
Sada to više nije bilo presudno.
Tjedan dana kasnije podnijela je zahtjev za razvod. Predala je dokumente sudu: vlasnički list stana, preslike ugovora o najmu koje je pronašla u ladici spavaće sobe, kao i ispis poruka u kojima Marko priznaje da je iznajmljivao stan bez njezina znanja.
Odvjetnica Helena Nikolić rekla joj je da postupak neće dugo trajati. Nisu imali djecu, a imovine za podjelu gotovo da nije bilo. Automobil je ionako bio na Marinu i kredit je sama otplaćivala.
– Može pokušati tražiti dio zajedničke imovine – upozorila ju je Helena. – Ali realno, nemate što dijeliti.
– Neka pokušava – smireno je odgovorila. – Nije mi stalo.
Bijes je nestao već trećega dana, zamijenila ga je praznina na koju se tek trebala naviknuti. Osam godina nisu sitnica. To su navike, male šale, putovanja, večeri uz film. Čak i kad se pokaže da je netko bio drugačiji nego što si vjerovao, ne možeš jednostavno izbrisati sve uspomene.
Ali možeš odlučiti da više ne pripada tvojoj sadašnjosti.
Promijenila je brave na svim vratima, postavila alarm i kameru u hodniku. Kad bi otputovala poslovno, na mobitelu bi provjerila aplikaciju i vidjela da je stan prazan i miran.
Cvijeće je naučila zbrinuti sama – prije odlaska stavljala bi tegle u lavor s vodom. Uređaje je nadzirala putem sustava pametnog doma. Čak je i smeće počela iznositi bez ičije pomoći. Ispalo je jednostavnije nego što je mislila.
Mjesec dana nakon razvoda zazvonio joj je telefon. Nepoznat broj. Da je znala tko zove, ne bi se javila.
– Marina, bok – glas mu je zvučao pomirljivo, ali ispod toga je titrala drskost. – Kako si?
– Što želiš? – presjekla ga je.
– Samo… nedostaješ mi. Možda bismo se mogli naći?
– Zašto?
Začula je kako oklijeva, traži formulaciju.
– Želim ti se ispričati. Stvarno. Shvatio sam da sam pogriješio. Možda mi daš još jednu priliku?
– Jesi li shvatio da si mi iza leđa iznajmljivao stan? Ili si shvatio tek to da sam te izbacila?
– Pa… oboje.
– Ne – rekla je tiho. – Da si doista razumio, ne bi me zvao. Ostavio bi me na miru.
Prekinula je vezu i blokirala broj.
Te večeri sjedila je u kuhinji s šalicom čaja od đumbira. Kroz prozor se pružao pogled na tiho dvorište obrubljeno starim lipama. Grane su još bile gole, ali znala je da će uskoro procvjetati.
Razmišljala je o onome što dolazi. Posao, stan, prijateljice, putovanja – sve je to ostalo. Samo je čovjek koji je trebao biti oslonac ispao tek prolaznik. Boli li? Da. Je li kraj svijeta? Nije.
Sjetila se bake koja joj je ostavila stan. Govorila je: „Nije najvažnije što piše u papirima, dijete. Važno je da osjetiš da je dom tvoj. Ako su u njemu stranci, to više nije dom.“
Tada joj te riječi nisu bile jasne. Sada jesu.
Isprala je šalicu, ugasila svjetlo u kuhinji i otišla u spavaću sobu. Na noćnom ormariću ležala je mapa s dokumentima – zahtjev za razvod već je bio zaprimljen, čekalo se ročište. Prelistala je posljednju stranicu pa je pažljivo vratila na mjesto.
Sve će doći na svoje, pomislila je. Možda ne odmah, ali hoće. Marko pripada prošlosti. Tamo mu je mjesto.
Ključevi njezina stana više nisu ničija odgovornost. Samo njezina.
