Ana je točno znala kako Vesna funkcionira. Kad bi si nešto utuvila u glavu, nije se povlačila. Gurala bi, pritiskala, uvjeravala, pa čak i dramatizirala dok ne bi postigla svoje. Oduvijek je bilo tako.
Sljedećeg jutra, točno u deset, stanom je odjeknulo odlučno zvono. Ana je namjerno uzela slobodan dan kako bi dočekala neželjene goste. Ivan je već bio otišao na posao; na odlasku ju je pogledao gotovo krivnjom ispunjenim pogledom, kao da unaprijed sluti neugodu.
Na pragu je stajala Vesna, a pokraj nje dotjerana žena u četrdesetima, s uredno složenom dokumentacijom pod rukom.
— Dobar dan! Helena Mihajlovna iz agencije „Novi Dom“ — predstavila se vedrim, uvježbanim tonom. — Gospođa Vesna rekla je da biste željeli procjenu stana zbog moguće prodaje?
— Ne, — odgovorila je Ana mirno, ali čvrsto. — Ja nemam takvu namjeru. Došlo je do zabune.
Prije nego što je agentica stigla išta dodati, Vesna ju je gotovo pogurala preko praga.
— Nemojte nju slušati. Samo bacite pogled, recite koliko vrijedi. To nas zanima.
Ana je napravila korak naprijed i zapriječila ulaz.
— Bez mog pristanka nitko neće razgledavati moj stan. To je moja imovina.
Helena Mihajlovna nelagodno je premještala težinu s noge na nogu.
— Možda je bolje da se povučem. Kad se dogovorite, slobodno me nazovite — izustila je i već se okrenula prema izlazu.
— Samo trenutak! — Vesna ju je uhvatila za podlakticu. — Vidite i sami da je stan star, treba obnovu. Recite barem okvirnu cijenu!
— Gospođo Vesna, bez suglasnosti vlasnice ne mogu ništa poduzeti — odvratila je agentica odlučno i brzo se udaljila niz stubište.
Čim su se vrata zatvorila, Vesna se okrenula prema Ani. Na licu joj se razlio izraz povrijeđene pravednosti.
— Što ti to izvodiš? Pokušavam vam pomoći!
— Nama? — uzvratila je Ana. — Ili želite da budemo pod vašim nadzorom, na dohvat ruke, da znate svaki naš korak?
— Kako se usuđuješ tako razgovarati sa mnom? Ja sam mu majka! Imam pravo znati kako moj sin živi!
— Vaš sin je odrastao čovjek. Ima suprugu. I svoj život.
— Svoj život? — podrugljivo je ponovila Vesna. — Vidjet ćemo kakav će to život biti kad Ivan dozna istinu!
Ana je osjetila kako joj se želudac steže.
— Kakvu istinu?
Vesna je iz torbe izvukla mobitel i mahnula njime ispred njezina lica.
— Da jučer poslije posla nisi bila na kavi s prijateljicom, nego s nekim muškarcem. Imam i fotografije.
Ani je trebalo nekoliko sekundi da shvati. Dan ranije imala je sastanak s potencijalnim ulagačem za svoj projekt. Razgovarali su u hotelskom kafiću, za stolom uz prozor.
— To je poslovni partner — rekla je suzdržano.
— Naravno, naravno — procijedila je Vesna otrovno. — Svi to tako nazivaju. Baš me zanima kako će Ivan reagirati.
Već je birala broj.
— Ivane? Odmah dođi kući. Ne, ne mogu preko telefona. Radi se o tvojoj ženi.
Ana je stajala ukočeno. Zar je stvarno spremna blatiti je pred vlastitim sinom samo da bi je prisilila na prodaju stana?
Ivan je uletio u stan četrdesetak minuta kasnije, blijed i napet.
— Što se događa? Mama je rekla da je hitno…
Vesna mu je gotovo dramatično pala u zagrljaj.
— Sine, teško mi je ovo reći, ali moraš znati…
Pružila mu je telefon. Na ekranu su bile fotografije: Ana i muškarac u odijelu, nagnuti nad stolom, usred živog razgovora.
Ivan je kratko gledao, zatim podigao pogled.
— I?
— Kako „i“? — planula je Vesna. — Tvoja žena se viđa s drugim!
— Mama, to je hotelski restoran. Očito poslovni sastanak.
Na Vesninu licu pojavila se sjena nesigurnosti.
— Ali rekla je da ide s prijateljicom…
— Rekla sam da imam sastanak — ubacila se Ana. — Spomenula sam investitora. Nisi slušala.
Ivan se okrenuo majci.
— Jesi li je pratila?
— Slučajno sam se zatekla tamo…
— Slučajno, s uključenom kamerom? — glas mu je postao oštriji. — Ovo je pretjerano.
— Pretjerano? — zadrhtala je. — Brinem za vas! A vi… Znate što? Živite kako hoćete! U tom svom trošnom stanu! Bez mene!
Izjurila je van, tresnuvši vratima tako snažno da su se okviri zatresli.
Ivan je spustio ramena i sjeo na stolicu kao da je sav zrak izašao iz njega.
— Oprosti. Nisam mislio da bi otišla tako daleko.
— A što si mislio? — upitala je Ana umorno. — To joj je obrazac. Kontrola, ucjene, miješanje u sve.
— Ona je moja majka…
— A ja sam tvoja žena. Ne želim se cijeli život boriti za drugo mjesto.
Te večeri Vesna je ponovno nazvala. Ivan je dugo šutke slušao, a onda, smirenim glasom, rekao:
— Mama, stan ne prodajemo. To je Anina odluka i ja stojim iza nje.
Iz slušalice je dopirao povišeni, histeričan glas, a zatim nagli prekid veze.
— Rekla je da joj više nisam sin — promrmljao je.
— To govori kad ne dobije što želi — tiho je odgovorila Ana. — Proći će je.
— Znam… ali nije lako.
Sljedećih nekoliko dana prošlo je neobično mirno. Nije bilo poziva, poruka ni nenajavljenih dolazaka. Tišina je bila gotovo sumnjiva, ali Ana je postupno počela disati lakše.
Četvrtog dana ponovno je zazvonilo.
Na vratima je stajala nepoznata starija žena, ozbiljna izraza lica, s kožnom aktovkom čvrsto stisnutom u ruci, kao da nosi nešto službeno i važno.
