…uvjeravajući sve oko sebe da još traži svoje mjesto pod suncem.
– Ako želite pokrenuti tužbu, slobodno to učinite – nastavila je mirno. – No tada će vaš sin snositi troškove postupka i odvjetnika. Sigurna sam da će Martina biti oduševljena takvim raspletom.
S druge strane linije zavladala je gusta, napeta tišina. Vesna nije bila naivna žena. Savršeno je shvaćala da Ivana govori istinu, od prve do posljednje riječi. Ipak, po staroj navici pokušavala je pritiskom i dramom zaštititi svog odraslog “dječaka”.
– Okrutna si, Ivana – procijedila je naposljetku, s primjesom gorčine. – Ni trunke suosjećanja nemaš. Čovjek je ostao praktički bez ičega, a ti si zadovoljna. Mogla si mu barem stvari predati kako dolikuje.
– Predajem mu sve. Doslovno sve – od starih čarapa do polomljenih štapova za pecanje. Torbe su već spremne u hodniku. Ako ste toliko zabrinuti, dođite i pomozite mu da ih preuzme. Lijep pozdrav, Vesna. I čuvajte zdravlje.
Prekinula je poziv i utišala mobitel. Pred njom je bio završni korak.
U predsoblju su se, poput nespretnih brežuljaka, uzdizale četiri goleme karirane torbe kakve su nekad nosili prekupci. Dvije večeri zaredom Ivana ih je punila bez predaha. Sustavno je prošla svaki ormar, svaku ladicu i policu. Izvukla je njegove razvlačene majice, izblijedjele traperice, šaku kablova čiju svrhu nitko nije znao, hrpu automobilskih sitnica, pa čak i kolekciju praznih pivskih čaša koju je godinama čuvao na vrhu ormara. S balkona je skinula i zimske gume, pažljivo ih zapakiravši u čvrste vreće za smeće.
Dok je slagala te ostatke njegova života, nije osjećala tugu. Nije bilo nostalgije, ni sentimentalnih uzdaha. Samo lagano gađenje i umor. Koliko se nepotrebnih stvari može nakupiti kod nekoga tko u dom unosi tek prazna obećanja i stalne prigovore?
Otključala je vrata i provirila na stubište. Hodnik je bio pust i tih. Jednu po jednu torbu izvlačila je van. Bile su teške; ručke su joj se usijecale u dlanove, ali nije odustajala. Zatim je odgurala četiri automobilske gume i složila ih uz zid pokraj lifta.
Na kraju je iznijela i plastičnu kutiju s alatom, prekrivenu slojem stare prašine. Marko ju je kupio prije gotovo deset godina, planirajući sam sastaviti kuhinju. Odustao je već nakon prvog pokušaja i platio majstora.
Kad je sve njegovo bilo izvan stana, Ivana se vratila unutra. Zatvorila je vrata i dvaput okrenula ključ u novoj bravi. Zvuk mehanizma zazvučao joj je poput pobjedničke fanfare.
Uzela je mokru krpu i temeljito oprala pod u hodniku, brišući tragove njegovih cipela i prašinu koja je ostala iza torbi. Nije čistila samo pločice – htjela je izbrisati i uspomene. Njegovo nezadovoljno gunđanje, beskrajne primjedbe na preslanu juhu, težak miris jeftinog losiona kojim se polijevao prije odlazaka na sastanke s novom djevojkom.
Prošla su gotovo dva sata. Ivana je pripremila laganu večeru, zapekla ribu s povrćem i pustila tihu glazbu u pozadini. Sjedila je za urednim stolom, prvi put nakon dugo vremena uživajući u potpunoj samoći, kada je zvono na vratima odjeknulo dugim, nestrpljivim signalom.
Polako je spustila vilicu, obrisala usne ubrusom i krenula prema vratima.
Pogledala je kroz špijunku. Na stubištu je stajao Marko. Uz njega je nervozno cupkala Martina, žvačući žvakaću gumu i zureći u ekran mobitela. Malo iza njih nalazio se nepoznat muškarac u plavom radnom kombinezonu, s velikim kovčegom alata u ruci.
Srce joj je na trenutak zastalo, ali brzo se pribrala. Slutila je što slijedi.
– Ivana, otvori! – povikao je Marko i snažno udario šakom o vrata. – Doveo sam majstora! Ako nećeš milom, skinut ćemo ta tvoja “čudesna” vrata zajedno s dovratnikom! Imam pravo ući po svoje stvari!
Martina je nezadovoljno frknula.
– Marko, koliko ćemo još čekati? Smrzavam se. I ove torbe smrde na vlagu. Došli smo po aparat za kavu, obećao si mi.
Ivana je otključala, ali je vrata ostavila osigurana debelim čeličnim lancem koji je dala ugraditi zajedno s novim bravama. Kroz uski otvor uvukao se miris cigareta.
– Dobra večer – rekla je smireno, gledajući ravno u nepoznatog muškarca u radnom odijelu.
