Marko je nekoliko trenutaka šutio. Tri, možda četiri sekunde koje su se razvukle kao da traju cijelu minutu. Zatim je, ne gledajući je ravno u oči, upitao:
— Tko ti je to rekao?
U tom pitanju nije bilo ni poricanja ni čuđenja. Nije rekao da izmišlja, nije se nasmijao, nije se pravio da ne razumije o čemu govori. Samo: “Tko ti je rekao?” I u toj rečenici bilo je dovoljno.
Lana je polako kimnula, kao netko tko je upravo dobio potvrdu onoga čega se dugo pribojavao.
— Jasno — izustila je tiho.
— Lana, hajde da razgovaramo…
— Ne sada.
Uzela je torbu s naslona stolca, izašla u hodnik i bez žurbe navukla jaknu.
— Kamo ideš? — krenuo je za njom. U njegovu glasu više nije bilo ljutnje; zamijenila ju je napetost nalik strahu.
— Treba mi malo vremena. Sama sa sobom — odgovorila je kratko.
I zatvorila vrata za sobom.
Stubište je bilo pusto. Lift, kao i obično vikendom, nije radio. Spuštala se polako, pridržavajući se za hladnu metalnu ogradu, i u mislima joj je odzvanjala Katarinina rečenica, izgovorena dok su se opraštale ispred kafića:
— Ne znam što ćete odlučiti. Ali djelujete kao žena koja zna izdržati.
Tada je samo slegnula ramenima. Sada, zakoračivši na sunčanu ulicu obasjanu varljivo vedrim travanjskim svjetlom, odjednom joj je sinulo drugo pitanje: zna li Vesna? Zna li za stanove, za planove svoga sina?
Sve je upućivalo na to da zna. I to već dulje vrijeme.
Ta spoznaja mijenjala je perspektivu.
Sjela je u automobil i ostala tako, bez namjere da upali motor. Pogled joj je bio uprt u zgradu preko puta — obična peterokatnica, rublje koje se suši na balkonima, dječji bicikl naslonjen na ulaz. Sasvim svakodnevna scena. Ništa izvanredno.
Iz torbe je izvadila mobitel i poslala poruku Katarini: “Možemo li se još jednom naći? Trebam razjasniti neke stvari.”
Odgovor je stigao gotovo odmah: “Sutra. Isto mjesto.”
Nakon toga otvorila je mobilnu aplikaciju banke. Zadržala se na zajedničkom računu koji su ona i Marko otvorili prije tri godine, “za kućne troškove”. Iznos je izgledao isto kao i uvijek. No promatrala ga je dugo, kao da ga vidi prvi put.
Zatim je nazvala majku.
Ne da se žali. Samo da čuje poznati glas.
Sljedeća dva tjedna živjela je gotovo identično kao i prije. Posao ujutro, povratak kući navečer, večera i kratki, prazni razgovori o svakodnevnim sitnicama. Nakon onog razgovora Marko je djelovao opuštenije — kako ga nije pritiskala ni tražila objašnjenja, očito je zaključio da je napetost splasnula.
Pogriješio je.
S Katarinom se sastala još dvaput. Postavljala je pitanja smireno i precizno, kao da analizira poslovni projekt. Katarina je govorila odmjereno, bez dramatiziranja, držeći se isključivo činjenica. Upravo zato Lana joj je vjerovala.
Slika koja se slagala bila je jednostavna, ali ružna.
Posljednjih šest mjeseci Marko je prebacivao manje iznose na poseban račun. Ne sa zajedničkog, nego sa svoje kartice — no ta je kartica redovito nadopunjavana novcem iz kućnog budžeta. Stan koji je razgledavao nalazio se u novom kvartu, na drugom kraju grada. Agent za nekretnine bio je dugogodišnji poznanik njegove majke.
Vesna je, bez sumnje, bila upućena. Možda je čak i pokrenula cijelu ideju.
Lana se prisjetila jednog davnog, naizgled bezazlenog komentara. Prije pola godine, Vesna je, gotovo usputno, rekla: “Marko zaslužuje miran život.” Tada tome nije pridavala značenje. Sada se pitala što je pod tim “mirom” zapravo mislila. Život bez supruge koja ne želi biti osobni vozač i pratnja po ambulantama?
Vjerojatno upravo to.
Trećeg tjedna otišla je odvjetnici. Mlada žena, ured u poslovnoj zgradi, bistar pogled i sažet način govora. Lana je izložila situaciju bez patetike. Odvjetnica je zapisivala, zatim postavila nekoliko konkretnih pitanja:
— Automobil je vaš? Kupljen prije braka ili vlastitim sredstvima?
— Moj. Kupila sam ga nakon vjenčanja, ali novcem koji sam sama štedjela.
— Imate dokumentaciju?
— Naravno.
— Dobro. A zajednički račun i ostala imovina…
Razgovor je trajao više od sat vremena.
Kad je izašla, u torbi je nosila popis papira koje treba prikupiti. Sjela je u auto, odložila fascikl na suvozačko sjedalo i prvi put nakon dugo vremena osjetila olakšanje.
Ne sreću. Samo jasnoću. A jasnoća je ponekad dovoljna.
Razgovor s Markom dogodio se u srijedu navečer.
Nije vikala. Nije plakala. Samo je pred njega stavila ispis prometa s njegove osobne kartice — dokument koji je on, iz nemara, ostavio otvoren u pregledniku na zajedničkom tabletu prije mjesec dana, a ona ga tada slučajno primijetila.
Ni riječi nije rekla. Povukla se do prozora.
Marko je dugo gledao u papir. Onda je podigao pogled.
— Lana…
— Nemoj — prekinula ga je mirno. — Oboje znamo o čemu se radi. Nema potrebe za predstavom.
Pokušao je objasniti. Govorio je kako je “samo razmišljao”, kako “ništa nije definitivno”, kako “nije onako kako izgleda”. Lana ga je slušala bez upadica. Zapetljavao se, vraćao na početak, mijenjao formulacije. Glas mu je bio zbunjen, gotovo izgubljen.
Na kraju je zašutio.
— Bila si kod odvjetnika — rekao je, više kao tvrdnju nego pitanje.
— Jesam.
Tišina.
— I što sad?
— Sada ćeš se iseliti — odgovorila je jednako smireno. — Stan je moj. Kupljen prije braka. Ako želiš, možeš to provjeriti sa svojim pravnikom.
Polako je ustao, prošetao prostorijom, zatim se zaustavio pokraj nje. Stajali su blizu, gotovo kao nekada, ali ovaj put bez topline, svatko sa svojom stranom nevidljive crte koja se upravo povukla među njima.
