Poruka je stigla s nepoznatog broja — ne s onog koji je pripadao Vesni.
Samo tri kratke rečenice: „Moramo razgovarati.“
Lana je nekoliko trenutaka nepomično gledala u zaslon, kao da očekuje da će se riječi same promijeniti. Zatim je polako utipkala: „Tko ste?“
Odgovor je stigao gotovo odmah.
„Zovem se Katarina. Poznajem vašeg muža. I mislim da imate pravo znati ono što ja znam.“
Pročitala je poruku jednom.
Zatim još jednom.
Pa treći put, sporije.
Prsti su joj ostali lebdjeti iznad tipkovnice. Pitanje je već postavila i dobila odgovor. I upravo ju je taj odgovor ispunio neugodnim osjećajem — ne onim površnim stezanjem u prsima, nego nečim dubljim, gotovo životinjskim instinktom koji se javlja kad naslućuješ da nešto nije u redu. I da to traje već neko vrijeme.
Kava pokraj nje potpuno se ohladila. Uzela je šalicu i otpila gutljaj bez da je uopće osjetila okus.
Nakon kratkog premišljanja napisala je:
„Gdje se želite naći?“
Tek kad je poruku poslala, iznenadila se sama sebi. Zašto nije napisala „pogriješili ste broj“? Zašto nije odbila? Zašto nije pokušala pobjeći od svega toga?
Odgovor je bio jednostavan: željela je znati. Možda već dugo. Samo si to do sada nije priznala naglas.
Katarina je predložila mali kafić u ulici Lesna — mjesto koje je Lana poznavala. Povremeno bi ondje svraćala po sendvič na putu kući s posla. Trebalo joj je dvadesetak minuta vožnje.
Dok je sjedala u automobil, telefon je ponovno zatreperio. Ovaj put — Marko.
Odbila je poziv.
Zazvonio je ponovno. Opet ga je prekinula. Zatim mu je kratko napisala:
„Zauzeta sam. Javim se kasnije.“
Odgovor je stigao za manje od deset sekundi. Pročitala ga je na semaforu i morala još jednom baciti pogled, kao da provjerava je li dobro shvatila ton.
„Mama već sat vremena sama sjedi u poliklinici. Baš lijepo od tebe. Možeš biti ponosna.“
Spustila je telefon na suvozačko sjedalo i više ga nije dirala sve do dolaska.
Katarina je bila mlađa nego što je Lana očekivala. Možda trideset godina, ni toliko. Svijetla kosa skupljena u rep, jednostavan sivi pulover, lice bez teškog make-upa. Sjedila je za stolom u kutu i ustala čim je Lana ušla, kao da ju je odmah prepoznala, iako se nikada prije nisu srele.
— Lana? — upitala je tiho.
— Da.
Sjele su. Konobar je prišao; Lana je naručila vodu, Katarina čaj.
— Iskreno, ne znam kako započeti — rekla je Katarina bez dramatike, gotovo poslovno. — Dugo sam razmišljala trebam li vam se uopće javiti. Ali zaključila sam da bih, da sam na vašem mjestu, htjela znati.
— Recite otvoreno — odgovorila je Lana.
Katarina je kimnula.
— Radim u istoj branši kao vaš suprug. Susretali smo se na nekoliko projekata u protekle dvije godine. Prije otprilike tri mjeseca počeo mi je slati poruke. Isprva poslovne, a onda… više nisu bile samo to. — Zastala je na trenutak. — Odgovarala sam jer nisam odmah shvatila u kojem smjeru to ide. Kad sam shvatila, prekinula sam komunikaciju. Ali nije stvar samo u tome.
— Nego?
Katarina je otključala mobitel i okrenula zaslon prema Lani.
Na ekranu je bila prepiska.
Lana je čitala polako, riječ po riječ. Marko je pisao lagano, duhovito, gotovo razigrano. Ton koji kod kuće već mjesecima nije koristio. Tamo je bio pažljiv, zainteresiran, postavljao pitanja: „Kako si?“, „Što čitaš?“, „Ispričaj mi nešto o sebi.“
Kod kuće je pitao zašto večera kasni i zašto Vesna još nije dobila dokumente iz upravnog ureda.
— Ne želim vas povrijediti — rekla je Katarina tiho. — I sama sam jednom bila u sličnoj situaciji. Zato vam se i javljam.
Lana joj je vratila telefon i uzela čašu s vodom. Gutljaj joj je ovaj put imao okus.
— Zna li on da ste mi pisali?
— Ne.
— Dobro.
Za susjednim stolom grupa mladih glasno se smijala nečijoj šali. Subota, običan dan, nečiji bezbrižan život.
— Postoji još nešto — nastavila je Katarina opreznije. — Saznala sam slučajno. Nije mi namjera bila njuškati. Ali Marko je tražio stan. Ne za najam. Gledao je opcije za kupnju. Sam.
Lana je polako spustila čašu.
— Kada?
— Prije otprilike mjesec dana. Možda malo više.
Kući se vratila oko tri poslijepodne.
Marko je već bio ondje. Sjedeći u fotelji, dočekao ju je pogledom koji je nosio mješavinu sumnje i ljutnje, kao da se vratila s dugog puta bez objašnjenja.
— Gdje si bila? — upitao je.
— Imala sam obaveze.
— Kakve obaveze, Lana? — ustao je naglo. U tom pokretu bilo je napetosti, kao kod nekoga tko je dugo šutio pa je odlučio više ne šutjeti. — Mama je čekala u poliklinici, a onda je sama, autobusom, išla do upravnog ureda. Sama! S njezinim tlakom!
— Marko — rekla je smireno. — Dosta.
— Dosta čega? Znaš li kako to izgleda?
— Iz čije perspektive? Tvoje majke?
— Iz perspektive normalnog čovjeka! — povisio je glas. U tom poviku bilo je nakupljenog pritiska, navike optuživanja. I upravo tada Lana je osjetila neočekivanu bistrinu, gotovo mir. Onu tišinu koja prethodi nečemu važnom. — Uvijek misliš samo na sebe. Uvijek! To što ima auto ne znači da možeš ignorirati ljude!
— Koje ljude, Marko?
— Moju majku!
— Rekao si „ljude“. U množini — prošla je pokraj njega i odložila torbu na stolac u kuhinji. Zatim se okrenula prema njemu. — Jesi li gledao stanove?
Tišina.
Stajao je na vratima kuhinje. Lice mu se promijenilo — crvenilo od bijesa nestalo je, zamijenjeno nečim ukočenim, opreznim.
— Što?
— Stanove. Za kupnju. Sam. Prije mjesec dana — glas joj je ostao miran. — Pitam te izravno, Marko. Planiraš li nešto o čemu ja ništa ne znam?
