Dočekalo ju je trideset osam propuštenih poziva od Marka i još dvanaest od njegove majke. Među porukama je stajala i jedna od Vesne: „Marku je loše sa srcem. Jesi li sada zadovoljna?”
Ana se samo tiho nasmiješila. Prepoznala je taj obrazac predobro. Stara, provjerena ucjena bolešću. Jednom bi nekoga boljela glava, drugi put bi tlak skočio u nebesa, treći put bi srce „probadalo”. A Marko bi svaki put ostavio sve, potrčao, otkazao planove i vratio se kući kao poslušan dječak.
Samo što to više nije bio njezin problem.
Napisala je kratko: „Pozovite hitnu pomoć. Ja se ne vraćam.”
Prvi razgovor za posao imala je u jednoj klinici nedaleko od Avenije mira. Odjenula je jedinu pristojnu haljinu koju je imala, nanijela malo šminke i uspravila leđa kao da time može sakriti sve godine poniženja. Glavna liječnica, žena u pedesetima s mirnim i pronicljivim pogledom, preletjela je očima njezin životopis, a zatim joj postavila nekoliko pitanja o prethodnom radnom iskustvu.
— Zašto niste radili posljednje tri godine?
Ana je na trenutak ostala bez riječi. Što je trebala reći? Da su joj muž i svekrva zabranili raditi? Da je sjedila u kući kao princeza zaključana u kuli, samo bez bajke i bez sretnog završetka?
— Zbog obiteljskih okolnosti — odgovorila je naposljetku. — Ali sada sam spremna raditi puno radno vrijeme.
Liječnica je kimnula.
— Tražimo administratoricu na recepciji. Smjene su promjenjive, plaća u početku nije velika, ali postoji mogućnost napredovanja. Možete li početi za tjedan dana?
— Mogu — rekla je Ana, i osmijeh koji joj se pojavio na licu bio je prvi iskreni osmijeh nakon jako dugo vremena.
Te su večeri sjedile u Ivaninoj kuhinji, pile jeftino vino iz kartonske ambalaže i smijale se glasno, gotovo djetinjasto.
— Primili su me! Ivana, opet ću raditi!
— Bravo, curo — Ivana je kucnula svojom šalicom o njezinu. — A Marko? Još uvijek zove?
— Zove. Piše. Ali ne odgovaram.
— I nemoj. Neka napokon osjeti kako izgleda kad izgubiš nekoga.
No Marko, čini se, nije shvatio ništa. Tri dana poslije pronašao ju je. Bilo je predvečer, Ana se vraćala od Ivane s vrećicama iz trgovine, a on ju je čekao ispred zgrade. Izgledao je starije, upalo i izmučeno, u zgužvanoj košulji koja je visjela na njemu.
— Ana, moramo razgovarati.
— Nemamo o čemu — pokušala je proći pokraj njega, ali Marko ju je uhvatio za ruku.
— Mama je bolesna. Ozbiljno bolesna. Tlak joj skače, tablete pije šakama. Liječnici kažu da je od stresa. Zbog tebe.
Ana je istrgnula ruku.
— Zbog mene? Marko, tvoja me majka tri godine uništavala. Ponižavala me, skrivala me od ljudi, ponašala se prema meni kao prema sluškinji. A ti si šutio. Uvijek si birao nju. Nikada mene.
— Znaš kakva je ona… Mogla si izdržati. Mogla si se malo prilagoditi…
— Prilagoditi? — glas joj je puknuo i prerastao u viku. — Tri godine sam se prilagođavala! Prala sam, kuhala, čistila! Šutjela sam dok me nazivala služavkom! I što se promijenilo? Ništa!
— Ana, vrati se. Razgovarat ću s mamom. Shvatit će…
— Ne — odmahnula je glavom. — Ne vraćam se. Želim živjeti, Marko. Živjeti, a ne postojati u stalnom strahu. Našla sam posao. Počinjem ispočetka. Bez tebe. Bez vas.
Okrenula se i krenula prema ulazu. Marko ju je dozivao za njom, ali Ana se nije osvrnula.
U Ivaninu stanu bilo je toplo, a zrak je mirisao na varivo. Ana je skinula kaput, ušla u kuhinju i sjela za stol.
— Bio je ovdje? — pitala je Ivana.
— Da.
— I što si mu rekla?
— Da se ne vraćam.
Ivana joj je natočila varivo u tanjur i stavila krišku kruha pokraj njega.
— Dobro si napravila. Samo izdrži. Najgori dio je iza tebe.
Ali Ana je znala da ono najteže tek počinje.
Rad u klinici pokazao se kao pravo spasenje. Svakog je jutra dolazila u osam, dočekivala pacijente osmijehom, upisivala termine, slagala dokumente i rješavala papirologiju. Glavna liječnica, Sandra, bila je stroga, ali pravedna žena. Nije kopala po Aninu privatnom životu, nije postavljala nepotrebna pitanja. Jednostavno joj je dopustila da radi.
Nakon mjesec dana Ana je unajmila sobu u Dubravi. Bila je malena, s namještajem koji je izgledao kao da je preživio devedesete, ali bila je njezina. Kupila je novu posteljinu, objesila zavjese na prozor, a na prozorsku dasku stavila lončanicu s ljubičicom. To je bio njezin prostor. Mjesto na kojem joj nitko nije mogao određivati kako će disati.
Marko je zvao sve rjeđe. Vesna joj je poslala još samo jednu poruku: „Požalit ćeš. Bog sve vidi. Kaznit će te jer si razorila obitelj.”
Ana je obrisala njezin broj i blokirala je.
Prošlo je pola godine.
Proljeće je u Zagreb stiglo kasno, ali odlučno. Snijeg se otopio u samo nekoliko dana, stabla su zazelenjela, a ljudi su napokon skinuli teške kapute. Ana se jednoga dana vraćala s posla kroz park kad je ugledala Marka.
Sjedio je sam na klupi, pogrbljen, kao da je u tih nekoliko mjeseci ostario najmanje deset godina. Uz njega su bile naslonjene štake.
Ana je htjela proći dalje, ali on je podignuo pogled. Njihove su se oči srele.
— Ana…
Glas mu je bio promukao i iscrpljen. Zaustavila se nekoliko koraka od njega.
— Što se dogodilo?
— Moždani udar — razvukao je usne u gorak osmijeh. — Prije dva mjeseca. Lijeva strana još mi je slaba. Liječnici kažu da je od stresa i iscrpljenosti.
