Na zaslonu ju je dočekalo trideset i osam propuštenih poziva od Marka i još dvanaest od njegove majke. Stigla je i jedna Vesnina poruka: „Marku je pozlilo zbog srca. Jesi li sad zadovoljna?“
Lana se samo kratko nasmiješila. Taj obrazac znala je napamet — ucjena bolešću. Već je bezbroj puta gledala istu predstavu: jednom glavobolja, drugi put tlak, treći put „probada me srce“. I Marko bi svaki put sve ostavljao i trčao majci.
Samo što to više nije bila njezina briga.
Napisala je kratko: „Pozovite hitnu. Ja se ne vraćam.“
Prvi razgovor za posao imala je u jednoj klinici nedaleko od Maksimirske ceste. Odjenula je jedinu pristojnu haljinu koju je imala, pažljivo se našminkala i uspravila ramena kao da tim pokretom vraća dio sebe. Ravnateljica klinike, žena u pedesetima oštra, ali razumna pogleda, preletjela je pogledom njezin životopis, a zatim joj postavila nekoliko pitanja o prijašnjem iskustvu.
— Zbog čega niste radili posljednje tri godine?
Lana je na trenutak zanijemjela. Što je trebala reći? Da su joj muž i svekrva zabranili posao? Da je sjedila kod kuće poput zatočene princeze u kuli?
— Zbog obiteljskih okolnosti — odgovorila je naposljetku. — Ali sada sam spremna raditi puno radno vrijeme.
Ravnateljica je kimnula.
— Trebamo administratoricu na recepciji. Smjene se mijenjaju, početna plaća nije velika, ali postoji mogućnost napredovanja. Možete li početi za tjedan dana?
— Mogu — rekla je Lana i nasmiješila se. Prvi put nakon dugo vremena taj osmijeh nije bio namješten.
Te večeri sjedile su u Majinoj kuhinji, pile jeftino vino iz kartona i smijale se glasno, gotovo dječje.
— Primili su me! Majo, opet ću raditi!
— Bravo, kraljice — Maja je kucnula svojom šalicom o njezinu. — A Marko? Još uvijek zove?
— Zove. Piše. Ali ne odgovaram.
— Tako i treba. Neka napokon osjeti kako izgleda izgubiti nekoga.
No Marko ništa nije shvatio. Tri dana kasnije pronašao ju je. Bilo je predvečer, Lana se vraćala iz trgovine prema Majinom stanu, noseći vrećice, kad ga je ugledala pred ulazom. Stajao je ondje u zgužvanoj košulji, mršaviji, sivlji, kao da je preko noći ostario.
— Lana, moramo razgovarati.
— Nemamo o čemu — rekla je i pokušala proći pokraj njega, ali Marko ju je uhvatio za ruku.
— Mama je bolesna. Ozbiljno. Tlak joj skače, guta tablete šakom. Liječnici kažu da je od stresa. Zbog tebe.
Lana mu je istrgnula ruku.
— Zbog mene? Marko, tvoja me majka tri godine mučila. Ponižavala me, skrivala me od ljudi, ponašala se prema meni kao prema sluškinji. A ti si šutio. Uvijek si birao nju. Nikada mene.
— Znaš kakva je ona… Mogla si izdržati, prilagoditi se…
— Prilagoditi se? — glas joj je puknuo i pretvorio se u viku. — Tri godine sam se prilagođavala! Prala sam, kuhala, čistila! Šutjela sam dok me nazivala služavkom! I što se promijenilo? Ništa!
— Lana, vrati se. Razgovarat ću s mamom. Shvatit će…
— Ne — odmahnula je glavom. — Ne vraćam se. Želim živjeti, Marko. Živjeti, a ne provoditi dane u strahu. Našla sam posao. Počinjem ispočetka. Bez vas.
Okrenula se i krenula prema ulazu. Marko je nešto doviknuo za njom, ali Lana se nije osvrnula.
U Majinom stanu bilo je toplo, a zrak je mirisao na boršč. Lana je skinula kaput, ušla u kuhinju i spustila se na stolac.
— Bio je ovdje? — upitala je Maja.
— Da.
— I?
— Rekla sam mu da se ne vraćam.
Maja joj je natočila boršč u tanjur i stavila krišku kruha pokraj njega.
— Dobro si napravila. Samo izdrži. Najgore je već prošlo.
Ali Lana je znala da ono najteže tek počinje.
Posao u klinici pokazao se kao pravo izbavljenje. Dolazila je u osam ujutro, dočekivala pacijente s osmijehom, upisivala termine, sređivala dokumentaciju i odgovarala na pozive. Ravnateljica, Ivana, bila je stroga, ali pravedna žena. Nije kopala po Laninu privatnom životu, nije postavljala suvišna pitanja. Jednostavno joj je dopustila da radi.
Nakon mjesec dana Lana je unajmila sobicu na Trešnjevci. Bila je malena, s namještajem koji je izgledao kao da je ostao iz devedesetih, ali bila je njezina. Kupila je novu posteljinu, objesila zavjese na prozor i na prozorsku dasku stavila ljubičicu u loncu. To je bio njezin prostor. Mjesto na kojem joj nitko nije mogao određivati kako će disati.
Marko je zvao sve rjeđe. Vesna joj je poslala još jednu, posljednju poruku: „Zažalit ćeš. Bog sve vidi. Kaznit će te jer si razorila obitelj.“
Lana je izbrisala njezin broj i blokirala ga.
Prošlo je pola godine.
Proljeće je u Zagreb stiglo kasno, ali odlučno. U samo tjedan dana snijeg je nestao, stabla su ozelenjela, a ljudi su napokon skinuli teške kapute. Lana se jednoga dana vraćala s posla kroz park kad je ugledala Marka.
Sjedio je sam na klupi, pogrbljen, kao čovjek kojem su godine odjednom pale na leđa. Izgledao je barem deset godina starije. Uz klupu su bile naslonjene štake.
Lana je namjeravala produžiti, ali Marko je podignuo pogled i njihove su se oči susrele.
— Lana…
Glas mu je bio promukao i iscrpljen. Zaustavila se nekoliko koraka od njega.
— Što se dogodilo?
— Moždani udar — usne su mu se iskrivile u gorak osmijeh. — Prije dva mjeseca. Lijeva strana mi je još slaba. Liječnici kažu da je sve od stresa i iscrpljenosti.
