— Rekla sam da napustite moj stan — ponovila je Lana, ovoga puta glasnije; u glasu joj nije ostalo ni traga kolebanja, samo tvrdoća hladnog kamena. — Odmah. Uzmite svoje stvari i izađite.
Tišina je pala naglo, gotovo bolno. Vesna je problijedjela, Ivan je zbunjeno treptao, a Marko je ostao ukočen, otvorenih usta, kao da prizor pred sobom ne može povezati sa stvarnošću.
— Ne možeš ti to… — izustila je Vesna, više zapanjena nego ljutita.
— Mogu — presjekla ju je Lana, ne spuštajući pogled. — Ovo je moj stan. Moje vlasništvo. I od danas više nitko ovdje neće zapovijedati kao da sam ja gost u vlastitom domu.
Okrenula se i odlučnim korakom pošla prema dnevnoj sobi, gdje su Markovi roditelji spavali posljednjih dana. Bez oklijevanja je počela skupljati njihove stvari. Svaka sekunda razvlačila se kao vječnost, ali ruke joj nisu zastajale.
— Lana, prestani! — Marko ju je uhvatio za nadlakticu, izgubljen poput dječaka koji ne razumije zašto se svijet odjednom raspada. — Ne možeš to učiniti mojim roditeljima!
— Mogu — istrgnula se iz njegova stiska, stežući zube kako iz nje ne bi provalilo sve što je danima gutala. — A ako se s tim ne možeš pomiriti, slobodno pođi s njima.
— Molim?! — Marko se trgnuo unatrag. — Sad i mene izbacuješ?
— Ne — Lana je polako odmahnula glavom. — Dajem ti izbor. Ostaješ ovdje sa mnom i poštuješ moja pravila, ili odlaziš sa svojim roditeljima.
— Nezahvalnice jedna! — planula je Vesna, uvrijeđeno skupljajući usne. — Sve smo radili za tvoje dobro, a ti nama ovako…
— Vaše su stvari već spakirane — prekinula ju je Lana hladno. — Imate pet minuta da izađete iz stana.
— A ako ne izađemo? — Vesna je suzila oči, izvijajući usta u podrugljiv osmijeh.
— Pozvat ću policiju — odgovorila je Lana mirno, bez ijednog trzaja na licu. — Vjerujte mi, dovoljno sam odlučna da podnesem prijavu zbog neovlaštenog boravka u mom prostoru.
— Marko! — vrisnula je Vesna i zgrabila sina za ruku. — Učini nešto, zaboga!
No Marko je samo stajao kao ukopan. Pogled mu je lutao od žene do roditelja, a u očima mu se zrcalila panika. Nikada se prije nije našao pred tako jasnim izborom.
— Vrijeme teče — rekla je Lana, bacivši pogled na sat. U njezinu glasu više nije bilo iscrpljenosti; sada je zvučao mirno i čvrsto.
Vesna je otvorila usta, spremna na novu uvredu, ali Ivan ju je iznenada uhvatio za ruku. Govorio je tiho, no u njegovu tonu nije bilo nesigurnosti:
— Idemo, Vesna. Ovdje nas ne žele.
— Kako nas ne žele?! — zgrozila se Vesna, lica izobličena od bijesa. — S rodbinom se tako ne postupa! Marko, reci nešto!
Marko se premještao s noge na nogu, kao čovjek koji ne zna na koju bi stranu pobjegao. Izbjegavao je Lani pogled, a to joj je probudilo još gori osjećaj u želucu, premda više nije mogla postupiti drukčije.
— Lana, možda ipak ne treba ovako naglo… Mogli bismo razgovarati…
— Nema se više o čemu razgovarati — odvratila je ona s takvom sigurnošću da se činilo kao da su i zidovi stana stali na njezinu stranu. — Odluku sam donijela.
Vesna i Ivan, nalik na dva izblijedjela, napukla ogledala, šutke su pokupili svoje torbe i krenuli prema izlazu. Na pragu se Vesna ipak okrenula, još uvijek se hvatajući za posljednju nadu; oči su joj se caklile od suza.
— Marko, nećeš nas valjda ostaviti ovdje same?
Marko je stajao kao prikovan za pod, nemoćno raširivši ruke.
— Mama, ja… pokušat ću razgovarati s Lanom. Možda će se smiriti.
