Kad su se vrata za njegovim roditeljima napokon zatvorila, stan je potonuo u gustu, tešku tišinu, nalik onoj sparini koja se spusti prije oluje. Marko se okrenuo prema supruzi. U očima mu se nakupilo toliko neizgovorenih pitanja da je Lana na trenutak osjetila kako joj se grlo steže, ali nije dopustila suzama da je slome.
— Slušaj… nisam želio da sve ovako završi. Samo, moji su stvarno bili u nezgodnoj situaciji… ta obnova stana…
— Kakva obnova, Marko? — pogledala ga je iscrpljeno, gotovo bez snage. — Nisu je ni započeli. Tvoji roditelji jednostavno su odlučili zauzeti moj dom kao da osvajaju tvrđavu. A ti si im to dopustio.
— Nemoj tako govoriti! — planuo je, kao da ga je pogodila ravno u ranu. — Nisu imali lošu namjeru. Mislili su samo da bi nam svima bilo lakše kad bismo živjeli zajedno.
— Svima? — Lana se spustila na kauč, kao da joj je iz tijela iscurila i posljednja kap energije. — Tebi? Njima? Je li itko uopće pomislio na mene?
Marko je sjeo pokraj nje i posegnuo za njezinom rukom, tražeći u tom dodiru posljednju slamku spasa. No Lana je već bila predaleko, ne tijelom, nego odlukom.
— Lana, molim te… možemo sve vratiti na staro. Razgovarat ću s njima, objasnit ću im…
— Ne, Marko — rekla je tiho, gotovo šapatom, ali u tom se šaptu osjećala takva čvrstina da mu se krv sledila. — Za vraćanje unatrag sada je prekasno. Podnijet ću zahtjev za razvod.
— Što?! — skočio je na noge, razrogačenih očiju, kao da mu se pod nogama otvorila provalija. — Zbog ovakve sitnice?
— Sitnice? — Lana se gorko nasmiješila, a glas joj je zazvučao hladno i bolno. — Ti to nazivaš sitnicom? To što si dopustio da tvoji roditelji zapovijedaju u mom stanu? To što nijednom nisi stao uz mene? Znao si da planiraju ostati ovdje zauvijek i šutio si. To nije pogreška, Marko. To je izdaja.
Već sljedećeg jutra Lana je otišla na sud. Ruke joj nisu drhtale; odluka u njoj bila je tvrda poput kamena. Kad se vratila kući, nije osjećala ni strah ni kajanje. Samo prazninu, ali i neobičnu lakoću, kao da joj je netko s ramena skinuo težak, mokar pokrivač koji ju je godinama gušio.
Marko se poslije toga lomio između nje i svojih roditelja. Dolazio je pred vrata s buketom u ruci, nespretan i izgubljen, poput loše navike koja se uporno vraća. Pokušavao je glumiti da još postoji nešto što se može popraviti.
— Sve sam shvatio, Lana. Molim te, pokušajmo ispočetka…
No ona je ostala nepomična u svojoj odluci, oštra i jasna poput zimskog vjetra.
— Ne, Marko. Ti si izabrao svoj put. Ja sada biram svoj.
Nakon razvoda život je, kao da je i sam čekao taj trenutak, ponovno prodisao. Lana je počela odlaziti na bazen, promijenila je frizuru, osvježila izgled i napokon nazdravila s prijateljicama bez onog starog osjećaja krivnje. Prije se nije usuđivala opustiti ni za stolom, jer joj se činilo da Vesnin pogled uvijek visi negdje iznad čaša i tanjura, spreman osuditi svaki njezin pokret.
Sve ono o čemu je dugo maštala, a za što nikada nije imala hrabrosti, sada je polako postajalo stvarno. Kupovala je cvijeće samo zato što joj se sviđalo. Ostavljala je knjige na stoliću bez straha da će joj netko prigovoriti zbog nereda. Uvečer je palila svjetiljku u kutu dnevne sobe i uživala u miru koji nije morala ni s kim dijeliti.
Jedne večeri, sjedeći u naslonjaču s knjigom u krilu, shvatila je da se više ni ne sjeća kada se posljednji put osjećala toliko živom.
— Sloboda — prošaptala je, prelazeći pogledom preko toplog, ugodnog stana koji je ponovno bio samo njezin. — To je ono što je doista važno.
Telefon je iznenada zavibrirao i istrgnuo je iz misli. Na zaslonu se pojavilo Vesnino ime. Naravno, opet je pokušavala.
Lana je nekoliko sekundi promatrala poziv, ali se nije javila. Zatim je mirno izbrisala broj. Ruka joj ni tada nije zadrhtala. To više nije bila njezina priča. Niti njezina bol.
Pred njom je stajao novi život. Život u kojem nitko nema pravo provaliti u njezin mir, u kojem sama odlučuje s kim će dijeliti prostor, kome će vjerovati i koga će pustiti blizu sebe.
A upravo je to bilo najvažnije.
