“Jesi li ti, Lana, potpuno izgubila mjeru ili se samo praviš blesava?” zaorila je svekrva iz kuhinje dok je Lana ostala ukočena u hodniku

Sramotno bezobzirno, dom je iznevjeren i ranjen.
Priče

— Jesi li ti, Lana, potpuno izgubila mjeru ili se samo praviš blesava? — zaorilo se iz kuhinje svekrvinim glasom, kao da se ne nalazi u dvosobnom stanu u običnoj zgradi na zagrebačkoj periferiji, nego za govornicom neke općinske vijećnice.

Lana nije stigla ni izvući ključ iz brave. Ostala je ukočena u hodniku, s vrećicom iz supermarketa u jednoj ruci i prijenosnim računalom u drugoj. Iz stana se širio tuđ, ljepljiv metež: smijeh, zveckanje vilica o tanjure, struganje stolaca po podu, nečiji muški kašalj, šuškanje najlonskih vrećica. A povrh svega i miris od kojega joj je kapak odmah počinjao trzati — jeftin muški parfem, dim cigareta i pečena piletina.

Na otiraču su ležale nečije golemo velike cipele, nemarno odgurnuvši njezine uredno posložene salonke u stranu. Uz zid su se tiskale karirane torbe, nabijene do vrha, kao da ljudi nisu svratili u posjet, nego su odlučili istoga trena pustiti korijenje.

Lana je polako zatvorila vrata, skinula remen torbe s ramena i dovoljno glasno upitala:

— Jesam li dobro shvatila da se u mom stanu opet održava sastanak bez mene?

Iz kuhinje je odmah odjeknuo vedar uzvik:

— Eto je! Marko, reci ženi neka ne stoji na propuhu u hodniku!

Lana je ušla u kuhinju a da nije ni skinula jaknu. Prizor koji ju je ondje dočekao neobično joj je razbistrio misli.

Za stolom prekrivenim njezinim svijetlim stolnjakom sjedila je Vesna, dostojanstvena poput predsjednice odbora za tuđe živote. Pokraj nje se smjestila krupnija žena od nekih pedeset pet godina, u malinastom džemperu, s upadljivo nalakiranim noktima i pogledom koji se lijepio za sve oko sebe. Na stolcu kraj prozora sjedio je Marko, njezin muž, i s poslovnom ozbiljnošću glodao pileći batak. Nasred stola ležali su metar, olovka, bilježnica i otvoren katalog namještaja. Njezinu vazu sa suhim granama pomaknuli su prema sudoperu, tik do zdjele u kojoj je netko ostavio masnu žlicu.

— Aha, stigla gazdarica — živahno je rekla svekrva, ne pomaknuvši se sa stolca. — Mi se ovdje, da znaš, bavimo ozbiljnim stvarima.

— Vidim — odvratila je Lana. — Metar i piletina jasno govore da niste dangubili. Samo mi objasnite kakvim se točno poslom bavite u mom stanu.

Žena u malinastom džemperu odmah se nasmiješila kao da su njih dvije stare prijateljice.

— Ja sam Marina, Markova teta. Mi smo, što bi se reklo, svoji. Nismo stranci.

— Divno — kimnula je Lana. — Onda mi, kao svoji, objasnite zašto u mojoj kuhinji sjedi osoba koju prvi put u životu vidim.

Vesna je samo odmahnula rukom.

— Ma daj, nemoj odmah s vrata počinjati. Uvijek sam govorila da ti je narav kao brusni papir. Sjeli bismo, popričali normalno. Razgovaramo o sasvim običnim stvarima. Životnim.

— Odlično. Hajdemo onda mirno. O čemu se razgovara?

Marko je, ne podižući pogled, promrmljao:

— Lana, nemoj se odmah paliti.

— Još se nisam ni upalila — rekla je. — Ovo je zasad samo rad u leru. Glavni program tek dolazi.

Svekrva je privukla bilježnicu bliže sebi i kucnula prstom po koricama.

— Reći ću ti otvoreno, bez tih tvojih uredskih mudrovanja. Vi živite zbrda-zdola. Stan je nepraktičan. Hodnik je dug, a nikakve koristi od njega. Kuhinja je zakrčena. Nema se gdje držati stvari. Marko, usput rečeno, također ovdje živi i treba se osjećati kao domaćin, a ne kao podstanar koji je tu samo privremeno.

— Je li ti on to rekao? — Lana je pogledala muža.

Marko je slegnuo ramenima.

— A što, nije tako?

— Dakle, sjediš u stanu koji sam imala još prije braka, jedeš moju piletinu i još ti nedostaje osjećaj da si gazda?

— Nemoj počinjati — namrštio se. — Ti uvijek sve pretvoriš u svađu.

— A u što bih to trebala pretvoriti? U natječaj za uređenje interijera? Na mom stolu je krojački metar. U mom sudoperu je tuđa žlica. Na mom otiraču su cipele broj četrdeset pet. Ovdje postoje samo dvije mogućnosti: svađa ili sapunica.

Teta Marina kratko je frknula i natočila si kompot iz Lanina vrča.

— Djevojka ima jezika, to se mora priznati. Samo, obitelj nije stand-up nastup.

— A pokušaj useljenja s torbetinama onda je, pretpostavljam, turneja? — presjekla ju je Lana.

Svekrva se nagnula preko stola.

— Dosta je bilo zajedljivosti. Slušaj me sad. Mi smo se dogovorili i zaključili da stan treba urediti kako spada.

— Kako to mislite?

— Lijepo. Polovicu treba prepisati na Marka. Ili, još bolje, darovnicom cijeli stan na njega. Muž i žena ste. Normalni ljudi tako rade kad planiraju živjeti zajedno, a ne igrati tu tvoju igru: “moje je, ne diraj”.

Na trenutak je u kuhinji zavladala takva tišina da se iz kupaonice moglo čuti kapanje slavine.

Lana je premjestila pogled sa svekrve na Marka. Zatim na tetu Marinu. Pa opet na Marka.

— Čekajte malo. Želim biti sigurna da sam dobro čula ovu glupost. Vi ste mi upali u stan, raširili alat po stolu, doveli publiku i zaključili da bih ja trebala prepisati stan stečen prije braka na svog muža?

— Kakvo upadanje? — odmah se uvrijedila Vesna. — Moj sin ima ključ.

— Još vrlo kratko — mirno je rekla Lana.

Marko je napokon podigao oči.

— Što me tako gledaš? Ovo je normalan razgovor. Obitelj smo. Mama je u pravu: koliko dugo ja ovdje trebam živjeti kao da sam nitko?

— A što si ti ovdje, Marko?

— Muž.

— Muž nije titula koju dobiješ čim sjedneš na stolac. Muž je ponašanje. Odgovornost. Barem sposobnost da kažeš majci: “Mama, stani, ovo nije tvoj stambeni prostor.” Ali ti sjediš, žvačeš i šutiš dok se ovdje raspravlja kako da me elegantno opljačkaju.

— Nitko te ne pljačka — promrmljao je. — Ne pravi dramu bez razloga.

— Naravno. Troje ljudi s torbama i katalogom namještaja navratilo je k meni isključivo iz ljubavi prema arhitekturi.

Teta Marina spustila je šalicu na stol.

— Ja, usput budi rečeno, nisam došla radi zabave. Trebam negdje ostati mjesec dana. Tražim posao. A kod vas ima mjesta. I pomogla bih vam: oko majstora, čišćenja, kuhanja. Ne bih ja bila ovdje badava.

Lana se polako okrenula prema njoj.

— Oprostite, a tko vas je pozvao?

— Kako tko? Pa obitelj.

— Čija obitelj?

Marina je otvorila usta, ali ju je svekrva pretekla:

— Markova obitelj. A ti si sada njegova žena. Znači, i tvoja.

— Ne, Vesna — Lanin glas postao je posve ravan. — Nemojte mi sad prodavati tu predstavu o srodnim dušama. Vi niste obitelj svaki put kad se pojavite na mojim vratima.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana